Blog
nedjelja, listopad 25, 2009




Kao što se u ove dvije godine dalo primijetiti, obožavam mjendule (aka bademe) u svakom obliku. U kolačima, u slanim jelima, same, začinjene, ujutro, popdne, navečer i u sred noći. Ovako pripremljene mjendule prvi sam put probala baš u noćnim satima kad sam se vraćala iz jedne od svojih londonskih šetnji. Putem sam naišla na jednu od onih njihovih trafika i trgovinica u jednom i odlučila utažiti glad vrećicom slanih mjendula. Ne treba ni reći da sam postala gotovo ovisna o njima i sva sreća da ih je na potezu od studentskog doma do stanice pozdemne željeznice bilo za kupiti na stotinu mjesta (a radilo se o šetnji od max. 5 minuta ).

Otkad sam se vratila s putovanja svako malo bi mi palo na pamet kako bih trebala pokušati to napraviti u vlastitom aranžmanu. Idealna prilika pojavila se prije dva dana kad mi je prijateljica dolazila na pravu žensku večer – dogovorile smo gledanje filma uz pokoji martini i naravno, nešto za pojesti.  Selma se pobrinula za kolače, a mene je dopao slani dio. Kako nisam imala puno vremena, opskrbila sam se  grickalicama u trgovini, ali vrag mi nije dao mira da baš ništa ne bude domaće pa sam kupila naravno – mjendule.

Što s njima? Dvije stvari – klasične bruštulane mjendule (naravno) i ove eksperimentalne slane. Nakon vrlo kratke potrage na internetu, došla sam do rješenja koje mi je i samoj bilo palo na pamet,ali mi se činilo prejednostavnim. E pa nije. Dakle evo „recepta“ od 3 koraka:





Bademi (neoguljeni)
Sol
Papir za pečenje

1) Pećnicu ugrijte na 190-200°C, a na pleh stavite papir za pečenje
2) Bademe isperite u hladnoj vodi i ocijedite. Uzmite željenu količinu soli i utrljajte je u bademe.
3) Rasporedite baeme u jednom sloju na papir za pečenje i pecite 10-15min, dok ne počnete osjećati ugodan miris badema iz pećnice.

Bademe pecite po želji – osobno volim da su zapečeniji pa ih ostavim nešto duže, ali u svakom slučaju, pazite da ne zagore! Najbolje ih je pojesti uz dobar film i još bolju prijateljicu i usput pretresti sve probleme ovog svijeta




damijenestoslatko @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, rujan 11, 2009



Nakon što je moj tečaj u Londonu završio, bilo mi je ostalo par dana koje sam posvetila svim stvarima koje sam htjela napraviti, a prije toga nisam stigla (pola je naravno ostalo neobavljeno pa će strpljivo sačekati sljedeću priliku).  Na mojoj „to do list“ bila je i stavka „ne umrijeti od gladi“ pa sam tako obišla i pokoji restoran. Moj prvotni odabir za ovaj dan u kojem sam se pošteno našetala, kako podzemnom, tako i nogama, bio je jedan drugi restoran, ali taj je draguljčić bio zatvoren u vrijeme kad je meni odgovaralo pa sam se zaputila drugamo. Odredište: dio grada pod imenom Clarkenwell.

Nije na mene ostavio baš predubok utisak, onaj dio kojim sam prošla djelovao mi je poprilično gol i otuđen, nigdje malih trgovina, nigdje slučajnih prolaznika, sve neke visoke zgrade od granita kojima nedostaje šarma (za razliku od primjerice Shoreditcha gdje sam isto naišla na čitav niz poslovnih zgrada koje ipak nisu djelovale tako hladno). Od stanice podzemne željeznice Farringdon zaputila sam se istoimenim Farringdon Roadom. Tiha popdnevna šetnja nezanimljivim dijelm grada, skoro pa nigdje nikoga.

Na broju 34-36 u ulici Exmouth Market (puno toplijoj i srdačnijoj od ostalih kojima sam prošla) čekao me Moro. To je restoran kojem su vlasnici muž i žena istog imena – oboje se zovu Sam Clark (malo nezgodno kad stižu računi i sl. zar ne?) i zaljubljenici su u mediteransku kuhinju, i to naročito u španjolsku kuhinju s arapskim utjecajima.

Nisam došla u pravi čas kako bih probala što nudi pravi meni jer su u to doba dana posluživali isključivo tapas, ali sam krajičkom oka uspjela uhvatiti nešto možda još zanimljivije: intimnu atmosferu restorana u vrijeme kad nema gužve. Vrijeme je bilo sunčano, u čemu je cvijeće na terasi vidno uživalo. 



Kad sam kročila unutra, prvo što me dočekalo bilo je nešto poput scene iz filmova: na posebnoj je anatomski oblikovanoj stolici jedan stariji čovjek masirao neku djevojku. Bio je obučen kao da je ispao iz neke scene o talijanskim imigrantima u SAD-u. Sive hlače od odijela, modra majica s bijelom prugicom duž kragne, crne cipele u kojima bi se moglo na ples, sijeda brižno počešljana kosa. Očito je znao što radi jer su djevojci kosti krckale, a ustala je s osmijehom na licu. Imala sam strašan poriv da ih slikam, ali nisam znala bi li to bilo ok. Sad mi je žao što nisam, ali već je gotovo. Čovjek je odavno sklopio tu svoju čarobnu stolicu i otišao, a ruku na srce, nisam ni ja baš blizu...



Dakle, na raspolaganju mi je bio maleni plastificirani meni s popisom brzih zalogaja koje sam mogla dobiti u to doba dana. Dok sam čekala donijeli su mi domaćeg kruha s malo maslinova ulja i krupnu morsku sol. Taman da primiri onog vraga što je zavijao u mojim crijevima. Nije mi dugo trebalo: odlučila sam se za prženi chorizo i pikantni krumpir na španjolski način. Dok sam čekala, promatrala sam kuhare kako se druže i jedu (kad ste to vidjeli – ovi na našoj obali obično od vlastite hrane bježe kao vrag od tamjana), kako im kroz veliki stakleni prozor mašu prolaznici, kako se konobari došaptavaju i kako na neki tihi način svi uživaju u tom smirenju pred oluju. Prema onome što sam čula, restoran je u vrijeme ručka i večere potpuno pun, a unutra ima mjesta za stotinjak osoba.  S obzirom na to da sam bila jedina unutra (bilo je još nešto ljudi vani), na mene nisu obraćali preveliku pozornost.



Chorizo i krumpir bili su taman kako treba – dobro začinjeni, topli i posluženi u pomalo okrnutim keramičkim zdjelicama, imali su onaj domaći štih. Dobra hrana bez puno kompliciranja.  Dok sam uživala u pikantnim okusima, vidjela sam da na početku dugog šanka stoje tri kuharice čiji su autori vlasnici restorana. Konobarica mi ih je ljubazno donijela i meni je trebalo sto godina da odlučim koju bi. Izbor nije bio lagan, ali na kraju je pao na Moro East, posljednju u nizu njihovih kuharica. Činilo mi se da ću s njom zajedno doma odnijeti dijelić te atmosfere tihog zadovoljstva.



Vraćajući se istim onim Farringdon Roadom, činio mi se malčice (ali samo malčice) bližim. Možda je onaj prvi osjećaj imao više veze s osjećajem praznine u mom želucu nego s prazninom ulice?

Bilo kako bilo, današnji je recept prilagođen upravo iz kuharice Moro East. Krenula sam bila praviti jednu njihovu juhu od rajčica i smokava (znate da volim stvari poput čokolade i tikvica ili browniesa s pivom), ali negdje na pola posla mi se učinilo kako bi to bio divan preljev za tjesteninu pa sam u naletu inspiracije promijenila plan. Evo danas recepta za umak da ga znatiželjni stignu isprobati prije nego što smokve nestanu s tržnice. I ne brinite, nitko neće misliti da ste u tjesteninu dodali voćnu salatu od smokava; one daju tek nijansku slatkoće i jedino što bi ih moglo izdati je pokoja točkica koja se nazire kroz umak.


6 žlica maslinova ulja
1 luk, nasjeckan
1 zelena paprika, sitno nasjeckana
3 češnja češnjaka (sitno nasjeckan)
2 ½ žličice kima
400-500 g pelata
100 g nasjeckanih smokava
Sol, papar

1) Zagrijte maslinovo ulje pa mu dodajte luk i zelenu papriku i malo soli. Pustite da zažuti na laganoj vatri. Dodajte češnjak i pustite da dobije žućkastu boju, a zatim dodajte i pola kima.
2) Dodajte pelate i smokve pa pustite da se krčka na posve laganoj vatri cca pola sata.
3) Pred kraju kuhanja dodajte ostatak kima, još malo soli i papra.
4) Ako se umak previše zgusne, dodajte mu malo vode i pustite da se još malo kuha.
5) Poslužite s tjesteninom.

damijenestoslatko @ 14:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 7, 2009




Ovo se uopće ne može nazvati receptom, ali kombinacija je jako dobra pa pomislih, zašto da je ne podijelim s vama? Meni su još uvijek ljetni praznici, nije me baš dotakao ovaj prvi dan škole, ali bez obzira na to, svaki mi dan proleti puno brže nego što očekujem pa tako već predugo nisam s vama podijelila nijedno moje gastronomsko otkriće.

I ova je salatica inspirirana Londonom. Nešto jako slično probala sam u lancu pod imenom Giraffe u kojem možete pojesti svega ukusnoga za ne pretjerano novca. Evo što oni kažu sami za sebe: "we wanted to create a friendly, welcoming place where a smile goes a long way. it's about exploring the wonderful foods from around the globe and opening out ears to music from around the world. giraffes are so tall they see a different view of the world. we LOVE fresh ideas" Čak vam iz shake-a viri plastična slamčica u obliku žirafe - odmah vam popravi dan

Kažu ljudi da im je i kava jako dobra (ne mogu potvrditi jer kavu ne pijem), a ima i jedan Giraffe na terminalu 3 na Heathrowu za sve gladne putnike (ne)namjernike. Njihova salata ima još dodatak passionfruita (ne da mi se sad kopati po rječniku, zna li tko kako se to kaže na hrvatskom?) i jako mi se svidjela pa sam je odlučila uvesti i na domaći meni.

Sve što trebate je malo dobro ohlađenog ananasa (idealno bi bilo svježeg, ali proći će i onaj iz konzerve) kojem ćete dodati malo ružine vodice (ili par kapi arome ruže, može je se naći u Konzumu) i zatim sve posuti listićima bosiljka. Jednostavno, a jako ukusno i osvježavajuće - ove tri arome sjajno idu zajedno.

damijenestoslatko @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 26, 2009



Dogodilo se nešto poprilično nevjerojatno. Ako izuzmemo sličicu onog eksploziva zvanog „carré chocolat“ u postu o londonskim slastičarnama, čokolada se na ovom blogu nije pojavila već čitava dva mjeseca! To nije za moje male oči, govorio je Kalimero. Vrijeme je da se krene, kažu Majke.

A krenut ćemo Portobello Roadom. Te sam se londonske subote ustala puna energije i entuzijazma (sve sam domaće radove bila odlučila ostaviti za nedjelju iza 18.00h) – čekala su me cijela dva dana – slobodna. Pogled kroz prozor – sunčano. S King's Crossa plava me Piccadilly line odvela do Holborna, onda crvena Central line sve do postaje Notting Hill Gate. Odredište: Portobello Market. Već na izlazu iz podzemne nalaze se „putokazi“ za turiste isprintani na A4 papiru, dovoljno je samo pratiti trelice i naći ćete se na početku duuuuge ulice pod nazivom Portobello Road.





Već je bilo riječi o Borough Marketu koji mi je ostao među najupečatljivijim londonskim trenutcima, a Portobello mu nije uopće nalik. Ovu ću tržnicu zapamtiti na jedan sasvim drugačiji simpatičan način. To je mjesto na kojem možete pronači sve – od igle do lokomotive, kako bi se kod nas reklo (dugo nisam čula taj izraz, sve dok ga moja rodica nije neku večer dok smo bile na kavi upotrijebila za nešto – ubijte me sad, više ne znam o čemu se radilo, a bilo je to preksinoć. Skleroza.)

Krenete li ulicom, naići ćete prvo na hrpu second-hand trgovina u kojima stvari i nisu baš tako second-hand kad ih malo bolje promotrite. Šarene ljetne haljine s volanima, cvjetićima, mašnicama, čipkom, duginim bojama, a sve okružene hipijevskim nakitom ili imitacijama starinskih dragulja. Proći ćete pored restorančića kojem u izlogu stoji narančasti fićo kroz čije prozore vire daske za serviranje, a na njima svježe ispečena pizza. Još koji korak i počinje prava vreva.

Oko štandova hrpe znatiželjnih turista, vire pod kapama i sunčanim naočalama. Prevrću po imitacijama starinskog srebra, smiju se vrtnim patuljcima svih veličina, isprobavaju nemoguće užasne sunčane naočale. Neki štandovi djeluju poput scena iz crtića, npr. one kad Aladdin uđe u čarobnu pećinu ili kad gusari naiđu na kovčeg s blagom. Sve se te imitacije sjaje na suncu, a prodavači često dosta nezainteresirano sjede i promatraju ono što za njih nije nikakva egzotika već vjerojatno vrlo zamorna svakodnevica.



Ima tu i mnogo malih trgovina koje prodaju prave antikvitete za razliku od ovih očito tvornički izraženih. Ne znajući, ušla sam u jednu i vidjela prekrasan medaljon za koji sam pomislila kako bi se divno slagao s jednim mojim džemperićem i naivno pitah ja gospođu koliko košta. Ispalo je da  je iznos veći od onog koji je pokrio cijelo moje jednomjesečno putovanje. Medaljonu je naime više od 300 godina! Izgleda da će moj džemperić ipak morati malo pričekati.

Na Portobellu ćete naići na velike količine nakita svih boja i profila – od plastične bižuterije do već spomenutih elizabetanskih i sličnih draguljčića. Između te dvije krajnosti ima lijepog srebra i poludragog kamenja koje će vam vješto nastojati prodati tamnoputi prodavači sa svih krajeva svijeta. Tu sam se prvi put (uspješno!) cjenkala i sva zadovoljna odšetala dalje duuugom ulicom.



Dio s hranom je manje impresivan nego što je to slučaj s Borough Marketom, ali to i ne čudi jer je ova tržnica u prvom redu namijenjena antikvitetima, njihovim imitacijama i kuriozitetima. Probala sam tu po prvi put churros s čokoladom i cimetom, vidjela neko povrće kojem nisam zapamtila ime i uspješno odoljela napastima štanda s kolačima (čekao me ručak u drugom dijelu grada). Narazgovarala sam se s trgovcima među kojima je bio jedan koji se silno trudio pogoditi otkud sam. Prevrnuo je sve od Švedske do Albanije da bi nakon nabrojene manje-više cijele Europe pobjedonosno stigao do ex-Jugoslavije. Bio je šokiran kad je čuo da je Hrvatska u pitanju jer mu je šef Hrvat i prema onome što kaže, grozan neki čovjek. Ne znam je li to baš mjerodavno jer nisam nikad upoznala niti jednu osobu koja voli svog šefa/icu, ali zbog tih šefovskih iskustava na Portobello Marketu nas Hrvate bije opak glas.





Curiosity killed the cat. Nije mi vrag dao mira pa sam ušla u već spomenuti Hummingbird Bakery. To je bio moj prvi susret s tom ružičasto-smeđom mini oazom. Sva sreća pa je bio ogroman red od kojeg me prošla volja za čekanjem pa sam se ponašala kao da sam u muzeju – razgledala sam sve kolače kao da su izložbeni primjerci, okinula koju sliku i zaključila da ću se vratiti drugom prilikom. Ta se druga prilika ukazala, kolači su me oduševili i počastila sam se The Hummingbird Bakery kuharicom iz koje dolazi ovo čokoladno zadovoljstvo koje slijedi.



Točno ovako ja zamišljam pravi američki brownie. Toliko je čokoladan da će vam drastično zaprljati zube, a ima i jednu velku prednost – uprljat ćete samo jednu jedinu posudu. Pragmatični Amerikanci. Ovo mi je možda najdraži i najjednostavniji recept za browniese koji sam isprobala, a naravno, podložan je varijacijama. Pravila sam ga dvaput, oba puta u običnoj verziji, ali možete u njega dodati komadiće čokolade, orahe, lješnjake ili nešto drugo što vam već padne na pamet. Svakako isprobati.

Za cca 12 komada:
200 g čokolade (ja sam korsitila kombinciju bitter čokolade i čokolade za kuhanje)
175 g maslaca
280 g šećera u prahu
130 g glatkog brašna
3 jaja

1) Obložite kalup veličine cca 33x23 cm papirom za pečenje
2) Ugrijte pećnicu na 170°C.
3) Rastopite čokoladu na pari i dodajte joj maslac. Maknite s vatre i pustite da se ohadi par minuta.
4) U tu smjesu umiješajte šećer pa zatim naizmjence po jedno jaje i malo brašna, miješajući nakon svakog dodavanja. Dobit ćete gustu i glatku smjesu.
5) Pecite 30-35 min (nije potrebno više od toga – browniesi trebaju ostati vlažni)
6) Pustite da se ohladi (ako ste karakter!) i ukrasite šećerom u prahu. 

damijenestoslatko @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 16, 2009



Već sam jednom pisala o tome kako mi je ovaj blog omogućio jedno divno poznanstvo. U međuvremenu ih je bilo još par, a posljednje me ponovno ugodno iznenadilo.  Život piše svakakve priče – baš je zanimljivo u sred neke druge zemlje upoznati Splićanku koja ide na vrhunski tečaj slastičarstva i k tome tu i tamo klikne na ovaj blog. A upravo je tako bilo. Bijasmo nas dvije dva puta na ekspedicijama po slastičarnama, a onda smo se jedne nedjelje zaputile na izlet u Stonehenge i obližnji grad pod imenom Bath.



O Stonehengeu vam neću puno duljiti jer moram priznati da nije bio ni približno ono što sam očekivala. Kao i sa svim stvarima od kojih puno očekujete, s tim sam se malo razočarala. Da vam ga trebam opisati u kratkim crtama, čini mi se da bi najbolje bilo: hrpa kamenja u sred polja. Na slikama izgleda puno impozantnije, nebo je modro, monoliti snimljeni iz donjeg kuta (čudo što dobra fotografija može napraviti) i nema ničeg naokolo. U stvarnosti se radi o ne pretjerano visokim stupovima; poviše njih tmurno sivo nebo, a svuda naokolo procesija turista koji čekaju kad će se konačno nešto dogoditi i vjerojatno se pitaju što uopće tu rade. Ipak, drago mi je da sam bila jer sad više nemam želju ići ponovno. (znam ja da je to sve misteriozno i zanimljvo i prastaro, ali očekivanja su mi očito bila nerealna)



Sljedeća je postaja bio grad Bath. Tamo su glavna atrakcija ostatci rimskih kupelji, a još jedna od zanimljivosti je njegova povezanost s Jane Austen koja je neko vrijeme provela tamo i nikako ga nije voljela. Ipak, to entuzijaste nije spriječilo da podignu muzej u njenu čast. S obzirom na to da je moja kolegica bila jednako prehrambeno nastrojena kao i ja, mi smo zavirile u ex rimske kupelji, zaključile da se to s Peristilom ne može ni usporediti (taj smo dan očito bile pomalo nihilistički raspoložene  ), bacile još malo oko po gradu i zatim jednoglasno krenule u smjeru restorana Jamie's Italian .




Nalazi se u samom centru grada na adresi 10 Milsom Place. Podijeljen je na dva kata – na donjem se katu čeka red, a u međuvremenu možete popiti piće, prelistati neke od kuharica koje je napisao Jamie ili njegov talijanski uzor Genaro, promatrati kako za šankom režu ogromne mortadele ili kako prave domaću tjesteninu. Kad zavibrira mala napravica koju vam daju pri ulasku, znači da je vaš stol spreman. U tom se trenutku penjete na drugi kat koji je prepun svjetla, užurban i na prvi pogled djeluje jako domaće. Atmosfera je opuštena, kroz velike prozore puca lijep pogled, konobari su nasmijani i veseli i spremni vam pokazati kako određena riba izgleda makar to značilo da morju prstom upirati u tuđi tanjur, a na zidovima vise fotografije hrane koje su toliko dobre da ogladnite čak i ako ste došli siti. Naročito mi se svidjela jedna od njih koja prikazuje miješenje kruha  – naizgled tako neuredna (baš kako ja volim), ali puno je vjerojatnije da je u nju uloženo jako puno truda, kako po pitanju kompozicije, tako i po pitanju svega ostalog.

Smjestile se moja Tereza i ja za jedan pomalo klimav stol i našle se u problemu.
- Što ćeš ti?
- A ne znam, što si ti mislila?
- Ma ne znam ni ja.
I u tom stilu jedno pet minuta. Za brzinsko predjelo smo se još nekako i odlučile – izbor je pao na razne talijanske kruhove poslužene s maslinovim uljem i na domaće pržene i začinjene bademe. 



Za glavno jelo Tereza je odabrala tunu s mješavinom povrća, a ja sam se bacila na tjesteninu (linguine) sa škampima. Grass is always greener on the other side, pjeva po uzoru na staru narodnu bend Travis pa tako i ja mislim da je moja su-jedačica prošla bolje od mene. Bez obzira na činjenicu što je tjestenina bila domaća, činilo mi se da umak nije dovoljno gust i svemu je skupa nekako nedostajalo nešto što bi cijelo jelo učinilo upečatljivim. Ali onda na scenu stupaju mahune u pikantnom umaku od rajčica koje su me toliko oduševile i za razliku od tjestenine, bile toliko upečatljive da smo ih jučer jeli doma za ručak. I to točno po Jamiejevom receptu.





(gornji je original, donji piratska verzija od jučer)

Ako se pitate kako sam do njega došla, pričica je opet zanimljiva. Na nekom BiH kanalu na MAX Tv-u nedjeljom popodne emitiraju emisiju Jamie at home. O tome me mama obavijestila prije par tjedana, ali prva mi se prilika da je uistinu i pogledam pružila prošlu nedjelju. I možete li vjerovati koji je bio prvi recept u emisiji tog dana? Upravo onaj koji me tjedan dana prije u restoranu oborio s nogu! To je bila prevelika slučajnost da bi sve samo palo u zaborav. Zaslužio je da ga se isproba. Doduše, nisam zapamtila baš sve detalje pa su neki dijelovi recepta poprilično neprecizni, ali vjerujte mi, jelo je fantastično i jako se dobro ponaša kao prilog mariniranoj prženoj piletini.

Zelene mahune
Maslinovo ulje
3 češnja
3-4 fileta slanih inćuna
400g pelata
Čili papričice
Svježi ružmarin, nasjeckan

1) Očistite mahune (odstranite im krajeve) i narežite ih na komade duljine 2-3cm (s obzirom na to da su naše mahune poprilično debele, rezanjem će se smanjiti vrijeme kuhanja)
2) Ugrijte maslinovo ulje, protisnite u njega češnjak i dodajte filete inćuna pa sve miješajte na laganoj vatri dok češnjak ne požuti i dok se inćuni ne raspadnu.
3) Dodajte pelate, čili papričice i nasjeckani ružmarin.
4) Nakon par minuta dodajte mahune (nije ih potrebno prethodno blanširati!) i pustite sve da se poklopljeno kuha na srednje jakoj vatri cca pola sata, tj. dok mahune ne omekšaju. Povremeno promiješajte, a ako se umak previše zgusne, dodajte mu malo vode.

damijenestoslatko @ 00:52 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 12, 2009



Evo mene nazad. Nakon prvotnog poriva za preseljenjem u London, trebalo mi je dobrih tjedan dana da prizemljim (avionom je nešto malo više od dva sata, ali u glavi stvari idu sporije) pa je red i da se javim. Nakon toliko vremena izbivanja nekako mi se činilo da bi bilo pošteno napisati ponešto u nečemu o čemu ovdje (pre)dugo nije bilo riječi – kolačima.

Za  sve one sretnike koji će se u nekom doglednom vremenu naći u Londonu imam tri preporuke i jednu kontra-preporuku (ovo je izraz u stilu onog „negativnog rasta“ koji tako vole u burzovnim izvješćima).

Krenut ću od najmanje ekskluzivnog prema onome što bi Francuzi nazvali „haut de gamme“ iliti po naški: vrhunskom. Gdje god se u Londonu okrenete, naići ćete na podružnicu lanca pod imenom Pret a manger. To je mjesto na kojem možete kupiti svježe voćne salate od različitih kombinacija voća, prirodne sokove bez konzervansa, domaće pahuljice s jogurtom, sushi, nekoliko vrsta sendviča napravljenih od hrskavog francuza, čašice kreme od karamela ili čokoladnog moussea, energetske pločice od žitarica (jedna se baš simpatično zove bird bar, sva je od sjemenki) te razne kolače poput carrot cakea ili browniesa (oboje provjereno i ukusno). Ono što se meni ipak najviše svidjelo su kroasani s bademima. Možda bi im neki vrhunski slastičar i našao kakvu zamjerku, ali što se mene tiče, točno su onakvi kakvi bi trebali biti, jako podsjećaju na proizvode iz francuskih pekarnica. Nisu za odbaciti ni njihovi čokoladni kolege, kao ni pain au raisins (pecivo od iste vrste tijesta samo s kremom na bazi vanilije i grožđicama.) Pripazite samo, ako su netom izašli iz pećnice, vrlo lako se događa da poželite još jedan (ako već u startu niste kupili dva). Što se cijena tiče, neke su primjerene, a neke baš i ne. Funta i 25 penija za pristojan kroasan i nije tako strašna (ako to isto usporedimo s cijenama u famoznom zagrebačkom Daily freshu), ali 2,50 funte za voćnu salaticu mi se čini previše. Općenito mi je fascinantno kako se tamo za isti iznos novca može kupiti cipele i malo bolji kolač.









Sljedeća postaja: Hummingbird bakery. Ovisi u kojem dijelu grada se nađete, na raspolaganju su vam dvije lokacije. Jedna je na poznatom Portobello Roadu na kojem se nalazi čuvena tržnica o kojoj će biti riječi, a druga je u South Kensingtonu. Starija lokacija je na 133 Portobello Roadu i najbliža stanica podzemne joj je Notting Hill Gate. Ova druga se nalazi u 47 Old Brompton Roadu, a iz podzemne izlazite na stanici South Kensington.  Ovo je nešto drugačije od onoga što nudi većina londonskih slastičarni (njihov je repertoar uglavnom sličan onome koji nude pariške) jer su sve poslastice na koje ćete tamo naići ni više ni manje nego američkog podrijetla. Posjetih obje lokacije i gotovo su identičnog unutarnjeg uređenja. Prevladava kombinacija ružičaste i smeđe boje, a u kolačima možete uživati zavaljeni u stolice obložene tamnocrvenim baršunom. Osoblje je ljubazno i nasmijano i dobro se nosi s velikom gužvom (želite li izbjeći pretjeranu gomilu, čini mi se da je bolja opcija ova lokacija u South Kensingtonu). Što ćete tamo naći? Visoke američke torte poput carrot cakea, devil's fooda te neizostavnog New York style cheesecakea. Ipak, ova je slastičarna najpoznatija po tzv. cupcakes – prodaju ih u kombinacijama svih duginih boja, veselo ukrašene i namještene u izglog tako da vam ruka sama leti prema njima. Ipak, nisam se dala zavesti dječjim bojama i odlučil sam isprobati njihov cheesecake što se pokazalo kao izvrstan odabir. Tekstura mu je takva da kad ga prerežete dobijete onaj „uzorak“ kao na reklamama za sladoled, podloga mu je domaća i nema ni traga onim nepodnošljivim kremama iz kutije koje se tako često osjećaju u kolačima naših slastičarni. Ni govora. Nisam mogla odoljeti pa sam si kupila njihovu kuharicu tako da ubuduće možete očekivati nešto iz njihovog repertoara i na ovim stranicama.






I šlag dolazi na kraju: Ladurée u robnoj kući Harrods (o Harrodsovim food halls nekom drugom prilikom). Za londonsku lokaciju te slastičarne sam saznala zahvaljujući jednoj silno dragoj osobi (o kojoj ću isto jednom od sljedećih prilika). Kao što se po imenu da naslutiti, Ladurée je francuska slastičarna i to ne bilo kakva. Neki će se možda sjetiti posta o megapopularnim macarons – e pa najpoznatiji na svijetu su njihovi i oni koji se prodaju u slastičarnama Pierrea Herméa. U ovu sam slatku Ali Babinu pećinu nosom provirila dva puta. Sve odiše teškim luksuzom , a prostor je podijeljen u dva dijela – vanjski koji je pun svjetla i unutarnji s tamnim namještajem i tepisima, te vrlo kičastim srebrenim kipovima polugolih teta koje izviruju iz zidova.  



Namještaj je masivan, stolova nema baš puno, a kad se nađete pored vitrina, ako ste imalo nalik meni, dobro pridržite oči da vam ne bi ispale. Tu ćete u vrhunskoj izvedbi pronaći zvijezde francuskog slastičarstva poput tarte au citron (krostata od limuna), Ispahan (jako razvikan kolač), tartelettes aux fraises (krostate od jagoda), millefeuille au praliné (slojevi karamel lisnatog tijesta s kremom od lješnjaka), financiers, cannelés, viennoiseries  itd.  Pogled nadesno i imate što i vidjeti: hrpa macarons najrazličitijih okusa, a u ustima se tope poput pahuljica (vrhunskog!) snijega – pistacio, čokolada, vanilija, ruža, slani karamel, kokos, samo poželite i tu je.

Moje je nepce imalo čast uživati u nekoliko tih slatkih kolačića, milefeuilleu au praliné i nečemu uistinu teško nadmašivom – carré chocolat. To je mala ručna bombica u obliku čokoladne kocke koja kad u vašim ustima kalorijski eksplodira donosi cijelu paletu čokoladnih okusa – baza poput macarona, mousse od čokolade, tanki sloj čokoladnog biskvita, krema na bazi čokolade, sve prekriveno čokoladnom glazurom i ukrašeno hrskavom karamel pločicom od čokolade – heart attack food, što bi jedan moj kolega s tečaja rekao. Vjerovali ili ne, nešto se slično može gricnuti u Zagrebu u slastičarnici u Branimir centru pod nazivom carrement chocolat (pitam se otkud im ideja?). Dojam nije baš isti, ali u nedostatku Laduréea, sigurno ću se tamo koji put prošetati ove zime.

 


Možda  čak jednako zanimljivi kao i kolači su klijenti Laduréea – 95% arapa. Žene zamotane, mirišu po teškim parfemima, nose najskuplje torbe koje možete zamisliti i zajedno sa zaručnicima bezbrižno jedu doručak koji košta onoliko koliko neke obitelji na hranu potroše u tjedan dana. Vidi se da u njihovom slučaju novac uistinu nije problem. Tu je i poneki poslovni čovjek s laptopom, a oko svih kruže konobari koji su po mom mišljenju glavna mana ovog mjesta. Čini se kao da su upili svu važnost imena Laduré i prenijeli je na svoju malenkost. Dok dočekate račun, onaj carré chocolat vam se već nasložio u obliku dodatnog kila na trbuhu/bokovima/kojoj već problematičnoj zoni, a ne mogu se baš pohvaliti ni nekom ljubaznošću. Ali zbog vrhunskih kolača smo im i to u stanju oprostiti.

Što preostane? Kontra-preporuka. Lanac francuskih pekarnica pod imenom Patisserie-Valerie uistinu ne nudi baš nešto što bi zaslužilo da im se čovjek vrati (vidjela sam ih na dvije lokacije – u Covent Gardenu i South Kensingtonu). Kolači naizgled prekrasni, ali kad ugrizete, to jednostavno nije to. Poželite li nešto te vrste, puno će bolja opcija biti Paul (mislim da sam njih u jednom postu već spomenula, ima jedan blizu Oxford Streeta, jedan u Hampsteadu, a sigurno ih ima još hrpa pored kojih se nisam imala sreću prošetati), naročito njihovi ekleri od čokolade i mini krostate s pekarskom kremom i jagodama. Pouzdano pomažu pri učenju



Da vam pravo kažem, nije bilo lako sve ovo istipkati!

 

damijenestoslatko @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 28, 2009





"Mind the gap" nešto je što ćete u londonskoj podzemnoj čuti barem 5 puta makar se provozali samo jednom. Putnike upozoravaju da paze na rupu između vlaka i perona, tj. da se ne spotaknu jer se to očito jako često događa. Mora se priznati da je konstanto ponavljanje jedne te iste rečenice istovremeno polu-zabavno i polu-iritantno. U svakom slučaju - pazite na rupu/procjep.

Došlo je i do velikog procjepa između moja dva londonska posta - izjalovio se moj plan da ovdje "zabilježim za potomstvo"  događaje iz Londona. Uz raspored u školi koji je ispao naporniji nego sto sam mislila da će biti i uz sve pripreme i sve drugo sto sam željela utrpati u prekratka 24 sata u danu, pojavio se još i jedan novi posao koji zbog budućeg angažmana nisam htjela odbiti i koji mi je oduzeo nekoliko večeri. Pisati blog ili spavati, pitanje je sad. Odluka je ipak pala na spavanje (kojeg je ionako bilo premalo). 

Ukratko ipak, čisto da budete u toku: na tečaju je izvanredno. Imam osjećaj da sam jako puno toga naučila i sva ona područja koja sam željela unaprijediti i dotjerati su se, čini mi se,  popravila. Uvijek može bolje i više, ali mislim da je su u tečaj koji traje 4 tjedna uspjeli ugurati maksimalno sadržaja. Dobila sam i nekoliko jako dobrih ocjena zbog kojih sam bila i više nego sretna i sve u svemu, mislim da sam po obrazovnom pitanju postigla cilj.

Što se turističkog dijela tiče, on je bio malo zapostavljen tijekom nekoliko dana koje sam morala posvetiti jednom prijevodu koji sam morala odraditi, ali ipak sam uspjela proviriti nosom van. Vidjela sam još neke tržnice, muzeje, našetala se, bila u engleskom subotnjem izlasku, obišla još nekoliko restorana, naveliko se sprijateljila s kartom tako da sam čak nekim turistima još pogubljenijima od mene mogla reći kamo da idu. Upoznala sam zanimljive ljude i zavirila u trgovine koje su toliko lijepe da ih je jako teško opisati u par riječi.

Ostaje mi još 7 dana Londona (ne mogu vjerovati da je vrijeme proletilo tako brzo, čini mi se da sam stigla prije tjedan dana, a ne 3) i trenutno mi je glavni cilj da u njih strpam što je više moguće razgledavanja i obilaženja grada. Vrijedno fotografiram i pamtim zanimljive stvari tako da ću svakako nastojati što više toga podijeliti s vama, pa makar i naknadno. Znam da nije ista stvar kao kad je "prijenos uživo", ali valjda  ni "snimka" neće biti za baciti. 

Nisam odgovarala na komentare, ali na sva pitanja ću odgovoriti kad dođem doma, ovdje jednostavno ne stignem. Držite mi fige za zadnju praksu i ja vas sve puuuuuno pozdravljam!!!  



damijenestoslatko @ 23:58 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 14, 2009



Kad sam se prijavljivala za ovaj tečaj, u nekoliko su mi telefonskih intervjua uporno isticali kako je ovo „an extremely intensive course“. Ja sam samo mislila „ma da, da dragi moji, samo vi pričajte i jednostavno me pustite više da se upišem“, ali sad vidim da su bili i više nego u pravu. Ustajem oko 8, slijedi nesnosna gužva u podzemnoj, nešto gricnem putem od stanice do škole (primijetila sam da svi Londončani jedu putem pa: When in London, do as the Londonners do) i u 9:00 krećemo. Svako jutro imam metodički blok (tj. slušam nastavu o tome kako držati nastavu) pa vrijeme za pripremanje satova, kratku pauzu za ručak, poslije toga ili držanje nastave ili promatranje drugih i naposlijetku „feedback session“, vrijeme kad nam mentor govori što smo odradili dobro, a što bi moglo i bolje. Ako uračunam i fotokopiranje za sutradan i dogovor s kolegama, završavam oko 4:30, a katkad čak i 5:00. Spremna za nove turističke pobjede? Pa, volja je svakako tu, ali priča ne završava s tim – očekuje se da doma napišemo domaći rad, odradimo čitanje dodatne literature i pripremimo nastavu za sutradan. I tako se dogodilo da drgui dan zaredom idem iz škole doma i da od otkrivanja Londona i nema baš previše.

A sve bi to bilo još i podnošljivo da stvari uvijek idu po planu. Sinoć sam (pre)savjesno sjela za kompjuter i napisala najdetaljniji plan sata u životu – 5 stranica za sat koji traje svega 40min. Sve je bilo razrađeno do u najmanje detalje, svaka teškoća predviđena, imala sam backup plan za sve moguće i nemoguće situacije. Za nešto toliko precizno mi je trebalo nekoliko sati intenzivnog razmišljanja, organiziranja i predomišljanja. Klikunla sam „save“ nekoliko puta. Jesam 100%. I poslala si plan sata na mail da ga jutros u školi samo isprintam. Pošla u krevet kao prebijena u 1.30. Sva zadovoljna odrađenim poslom otvorim jutros mail, a tamo stoji jedna jedina stranica. Ostale 4 – prohujalo s vihorom. S obzirom na to da su planovi sata jedan od kriterija po kojima nas ocjenjuju, došlo mi je da skočim kroz prozor, ali na svu sreću u školi imaju neke automatizirane prozore koji se ne mogu ni otvoriti, a kamoli da bi se moglo iskočiti. Unatoč tome, sat je ipak protekao dobro, snašla sam se i bez plana, a učenici su izašli vedri i nasmijani. Never trust technology, lijepo su nam jučer rekli, a već sam se prethodno na vlastitoj koži nekoliko puta u to uvjerila.  I što ja napravim? Pouzdam se u tehnologiju. Krivo. 

Jednostavno sam morala posvetiti gornja dva odlomka kukanju jer mi je to danas bio najupečatljiviji dio dana (i nije baš neki dan, a?), a sad prelazim na nešto zanimljivije. Neće biti jednako zanimljivo kao Borough Market, ali svakako bolje od lamentacija na temu izgubljenih planova sata. Bila sam naime u nedjelju u Cambridgeu.



Cambridge je od Londona udaljen cca 45min brzim vlakom – vožnja koja se čini kao cijela vječnost kad za sugovornika imate profesoricu engleskog iz Poljske koja je u stanju satima naklapati o svome mužu, kćeri, poljskoj povijesti (?!) i nadasve – o sebi. Pitam se koji je to neki faktor koji obliježava profesore, a definitivno ima neki. Na sebi ga još nisam u stanju zamijetiti, a u krajnjoj liniji, možda to čovjek ne može sam na sebi ni vidjeti. Ali profesori jednostavno znaju biti jako raspoznatljivi. Ovu biste prepoznali s kilometra. Nadam se samo da mi se takvo nešto neće dogoditi s godinama.

No vratimo se na izlet. Kako je Cambridge u prvom redu sveučilišni grad, u 19. su stoljeću, kad je uvedena željeznica,  profesori (tzv. donovi) poželjeli da kolodvor bude dislociran, tj. da ne bude u centru grada kao u drugim gradovima u Velikoj Britaniji pa su se njihove želje i uvažile. To ipak nije baš neki veliki problem jer Cambridge nije naročito velik pa vam od kolodvora do centra grada treba cca pola sata vrlo lagane šetnje.



Na putu ćete susresti neke od zgrada sveučilišta koje je, za razliku od mnogih drugih, raštrkano po cijelom gradu. Sastoji se od 28 koledža i 100 tzv. škola, a najpoznatiji su koledži King's, Queen's  i Trinity College. Ovaj je posljednji dobio ime po tome što je Henrik VIII spojio tri različita koledža (trinity = trojstvo). Na Trinityju su studirale face poput Isaca Newtona (kojemu je navodno jabukala pala na glavu baš tuda negdje), Darwin te A.A.Milne, autor Winnie the Pooha (originalni se rukopisi čuvaju u Knjižnici Trinity Collegea). 



Osim toga u 1970-ima je na tom koledžu studirao i princ Charles (Andrea, studirao je arheologiju kao i ti). Kao i sve zvjerke njegovog kalibra, i njega je u svim situacijama morao pratiti tjelohranitelj. Tako je ispalo da tjelohranitelj ide na sve vježbe i predavanja pa je pitao Charlesa bi li i on mogao polagati ispite i službeno slušati predavanja. Koja veza vamo, jedan telefonski poziv tamo, i Charlesov se tjelohranitelj bez pola muke upisao na sveučilište za kojim mnogi Britanci mogu samo rezati vene. I što se na kraju dogodi? Tjelohranitelj je diplomirao s dvije ocjene više nego naš Čarli. Ova priča nije baš 100% provjerena, ali ne bi me čudilo da je tako pa nisam mogla odoljeti da je ne podijelim s vama, makar po cijenu širenja dezinformacija .



Inače, Cambridge je, kao što vam je vjerojatno poznato, jedno od najstarijih sveučilišta na svijetu i ove godine slavi 800. obljetnicu djelovanja. Od njega je u Velikoj Britaniji starije jedino sveučilište u Oxfordu koje je osnovano 60-ak godina prije. Kraljevi koji su sponzorirali sveučilišta davali su im jako mnogo zemlje kako bi se mogla održati i nakon njihove smrti pa tako kažu da se danas iz Oxforda u Cambridge može stići pješice, a da se u nijednom trenutku ne napuste posjedi sveučilišta. Zanimljivo.



Imali smo vodiča koji je bio poprilično simpatičan, ali moram priznati da je malo iritantno kad ti netko (mrtav ozbiljan) kaže da prije 800 godina nisu mogli studirati informatiku već samo teologiju. Pa nismo baš s grane pali... Prošetali smo se po gradu, vidjeli famoznu rijeku Cam i taj poznati bridge koji se nalazi nad njom, lađare koji vješto muzu lovu od turista, nešto slično poput onih u Veneciji. Ušla sam i u King's Chapel, kasnogotičku crkvu s prekrasnim vitrajima koja je u svoje vrijeme bila najveća soba u Europi (nema naime niti jedan stup već čitava konstrukcija počiva na lepezastom svodu) te u Fitzwilliam Museum u kojem se mogu vidjeti mnogi primjeri europskog slikarstva uključujući meni drage impresioniste i poentiliste. Tamo su također i tri ogromne kineske vaze koje je određeni nespretnjaković u 2006. srušio da bi zatim je jedna restauratorica provela više od godinu dana radeći na njihovoj rekonstrukciji. Svaka čast, poprilično sam sigurna da je ne bi imala strpljenja za takvo nešto.



 

Što se gastronomskog dijela tiče, obogatila sam svoje englesko iskustvo za tri nova saznanja:

a) Cornish pasties – nešto poput lisnatog tijesta u obilku empanade punjeno krumpirom,mesom, lukom i začinima (meni malo okusom nalikuje na musaku). Nastalo je u Cornwallu gdje rudari koji su radili u oknima zbog straha od trovanja nisu željeli jesti rukama pa su ručak stavljali u kruh koji bi zatim odbacili. Danas to više nema nikakve veze s rudarima ni arsenom i može se pronaći na gotovo svakom koraku.



b) Chelsea bun – kolač s grožđicama sličan našim ružicama, preliven jako ljepljivim slatkim sirupom s aromom cimeta (vrlo fino).



c) Fudge (slatkiš od maslaca, mlijeka i šećera koji se dobiva zagrijavanjem do 240°C, a nekad mu se dodaje i čokolada. Vrlo je slatko i meni se jako sviđa, ali da bi baš platia 5 funti koliko su tražili za jednu jedinu krišku – ipak ne. Radje sam investirala istu tu količinu novca u termometar za šećer pa ću sama eksperimentirati s fudgeom po povratku doma.)



Toliko od mene za večeras, mislim da sam sad nadoknadila sve zaostatke i ako domaći radovi ne budu ubitačni, nadam se da ću uspostaviti neki redovit ritam pisanja. Tipfelere pripišite nedostatku sna. Svima veliki pozdrav

damijenestoslatko @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 13, 2009



Jedan dan sam preskočila pisanje i eto ti problema. Toliko se toga zanimljivoga događa da jednostavno imam potrebu sve to napisati i popratiti slikama na neki smislen način, ali u danu jednostavno nema dovoljno sati za sve što bih ja htjela. Sve u svemu – ovo nije ona vrsta odmora u kojem je glavna aktivnost ležanje pod palmom.

Krenut ću od subote pa do kud stignem. Presretna što jedno jutro ne moram ustajati točno kad budilica zacvili, dala sam si malo više vremena za izležavanje i zatim se zaputila na Borough Market – po mišljenju mnogih, najbolju tržnicu u Londonu. Nalazi se u neposrednoj blizini London Bridgea (ako dolazite podzemnom željeznicom, silazi se na istoimenoj stanici) u Southwark Streetu, a otvorena je četvrtkom, petkom i subotom. Znala sam da će tržnica biti neusporediva s našima, ali ipak me iznenadilo do koje je mjere to tako. Ukratko: oborila me s nogu.



ako ste mislili da u Londonu nema meze - krivo!.

Puna iščekivanja ušla sam kroz jedan kraći tunel i prvo što me (još uvijek gladnu) preplavilo bio je neodoljiv miris pečenih kobasica (inače nisam baš tip koji će jesti kobasice prije podneva, ali ovo je mirisalo taaaako dobro). Pogled nadesno i ima se što i vidjeti – bezbroj štandova od kojih je svaki gotovo mala trgovinica – čovjek ne zna kamo bi prije. S jedne strane grčki specijaliteti, dva metra dalje okreću se još neke kobasice, još koji korak i eto te na štandu s sjevernoafričkom hranom i začinima, u daljini se nazire (doslovce!) brdo browniesa. Duboki udah. Plan. Ma kakav plan, najbolje su stvari u životu spontane. 



Prošvrljala sam više puta preko cijele tržnice koja je podijeljena na nekoliko dijelova. Ne, nije mi smetala ni velika gužva i ne, nisu mi smetali ni svi turisti (pa ipak sam i ja jedna od njih) i ne, nije me pri kraju omela ni kiša koja se mogla osjetiti prilikom obilaženja štandova koji su na samom rubu. Cijelo to mjesto zrači tako pozitivnom energijom: ima „vibru“, kako bi kolege Zagrepčani rekli. Svi su prodavači začuđujuće mladi i prepuni ljubavi za ono što rade (ili barem jako dobro glume?), a na svakom te koraku čeka nasmijano lice s nekom sitnicom koju ti nude na isprobavanje (sva sreća da su me prethodno upozorili da pođem gladna) pa se tako dogodi da u 10:06 jedeš komad bezglutenskog organskog kolača od čokolade, u 10:09 ti već trpaju komadić chorizoa u usta (btw, čitajući recepte uvijek sam se pitala kakva je to kobasica i po okusu mi najviše nalikuje na naš kulen) da bi te u 10:11 iza ugla čekao komad rahat lokuma (ali ne onog tragično preslatkog koji se prodaje kod nas). 



  

Na svakom koraku spremni su ti objasniti o čemu se točno radi, koje je podrijetlo hrane i kako se najbolje može upotrijebiti. U tome mi se najgorljiviji čine prodavači sira kojih ima uistinu mnogo, ali ne mogu ništa pobliže reći jer sam se od njih držala podalje. Sir is not my cup of tea, što bi rekli čajno nastrojeni Englezi pa me miris (smrad? – bez uvrede ljubiteljima sira) držao podalje od tih inače vrlo vizualno atraktvinih štandova



Ipak, možete pretpostaviti što me nije nimalo odbijalo već naprotiv privlačilo poput onog mega-magneta koji Tom koristi kad želi uloviti Jerryja. Čokolada. Čokolada svako malo. Čokolada u svakom obliku. 



Motajući se oko jednog štanda s pralinama naišla sam na istinskog ljubitelja čokolade, čovjeka od možda pedesetak godina, dosta neuredna izgleda, ali s očitom strasti prema tom smeđem zlatu. Ponudio mi je pralinu pa rekao: zagrizi, zatvori oči, začepi nos, (ne, ovo nije kao u epizodi vidovitog Milana kad natjera čovjeka da skače po kući s loncem na glavi i na svakoj nozi iako možda asocira na to ), žvači još malo, otčepi nos, žvači još. Mmmmm. Ne kažem da to trebate isprobati s apsolutno svakom čokoladom iz Lidla, ali ako vam neka čokolada baš zapne za oko/nepce, ima ova tehnika svojih prednosti.



                                            tko i što? ja i čokolada

Skratit ću jer bih, kako sam krenula, mogla o ta dva sata napisati nešto debljine Ane Karenjine. Prošla sam pored brda čokoladnih tartufa (truffles, ne volim nikako tu našu riječ tartufi) s najrazličitijim okusima – votka, duhan, marelica, trešnja, baileys, bademi itd; pored prekrasnog štanda s prirodnim sokovima bez konzervansa; pored nevjerojatnog štanda s hrpetinama rahat-lokuma svih mogućih aroma (pistacccio mi je favorit), baklave i inih turskih specijaliteta; pored štanda s jedno petnaest vrsta svježih gljiva te pored jednog gdje su mi ponudili da isprobam domaće pahuljice za doručak koje okusom jako nalikuju onims što sam ih ove zime pravila. Prodavač, koji je bio ili nevjerojatno ekološki nastrojen ili se poslužio nekim supstancama mi je konspirativno šapnuo: „Sometimes we put even two pinches of life in it“. Pa kako čovjek ne bi bio oduševljen?



Naišla sam na sve moguće vrste pršuta, dulce de leche (više mi se sviđa domaća verzija, ovo mi je imalo neku jeko neobičnu aromu koja mi nije baš sasvim „sjela“), konzervirane limune, nepregledne hrpe raznih rajčica i bobičastog voća, francuske pekarske proizvode, njemački „delikatessen“ štand, hrpe engleskih marmelada i džemova, štand s ribom na kojem bi se mogla pronaći i ona u čijoj je utrobi Jona zaglavio, vitrinu s cca dvadeset vrsta cheesecakea (mljac, odmah si mi pala na pamet) itd. itd. Imat ću milosti i prijeći na druge stvari.
Vježbala sam samokontrolu pa sam kupila dva poklona, a sebi ružinu vodicu iz Libanona za aromatiziranje sokova i kolača i famozni fleur de sel na koji sam u stranim receptima naišla valjda dva milijuna puta.



Nakon tržnice – trk po knjige i zaputih se na kolektivno učenje kod Henryja u Hampstead koji je od mog doma udaljen svega par stanica podzemnom. Dočekao me s pravim engleskim čajem (čajnik mu ima vunenu kapicu koja čuva toplinu čaja), vidno uznemiren jer mu domaći rad ne ide baš dobro. Tu je bila i Sarah koja je sušta suprotnost – kao da je iz Dalmacije, sve take it easy metodom. Nakon par sati prevrtanja po rječnicima, gramatikama i internetu došli smo zadatku u kraj. Njih su dvje bili šokirani kad su čuli da sam taj dan prvi put probala čaj s mlijekom (svidjelo mi se čak) – otprilike kao da sam im rekla da sam upravo stigla s Jupitera.




Današnji je dan sasvim odvojena tema i to ostavljam za sljedeći post, a vama svima želim stress-free početak tjedna! 

p.s.
Snimila sam milijardu slika i jedva odabrala koje da stavim, nadam se da će vam ove prenijeti barem dio atmosfere

damijenestoslatko @ 01:45 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
subota, srpanj 11, 2009



u Londonu se odijelo nosi puno ležernije nego kod nas

Situacija se na tečaju zahuktala pa sam odlučila prioritet ipak dati spavanju o odnosu na pisanje bloga. Obasuli su nas zadatcima i praksom, a to zahtijeva dosta vremena. Prvi zadatak je da napravimo profil jednog od učenika iz naše grupe, da ga intervjuiramo, odredimo njegov stil učenja, informiramo se o teškoćama koje učenici te nacionalnosti imaju pri učenju engleskog, nađemo materijale za koje mislimo da bi mu bili kosisni itd. pa o svemu tome napišemo svojevrstan seminarski rad. Kao pripremu za to dali su nam da pomoću nekoliko testova odredimo vlastiti stil učenja, tj. jesmo li vizualni, auditivni ili kinestetički tip. Meni je ispalo za sam „balanced learner“, tj. da sam od svega pomalo.

Praksa ide solidno, s prvim sam satom bila strašno zadovoljna, a jučer strašno nezadovoljna, ali nadam se da ću s vremenom biti u stanju misliti odjednom na sve sitnice na koje ocjenjivači zahtijevaju da se gleda. Inače, ocjenjivači su nam jako simpatični i iznimno se trude oko nas, smišljaju svakakve akronime kako bi nam bilo što lakše popamtiti sve što treba (i ne treba!). Jučerašnji mi je favorit: C.R.A.P. (correct, respond, ask questions, praise ) 




Imam i prvi gastro-report za vas. Bila sam preksinoć u jednom tajlandskom restoranu u Sohu i jako se ugodno iznenadila. Bio je preporučen u mom već dobro izlistanom TimeOutu, a kad sam vidjela red ispred ulaza bila sam sigurna da odabir nije bio loš. Radi se o restoranu Busaba Eathai (106-110 Wardour Street, stanice podzemne željeznice: Oxford Circus, Tottenham Court Road ili Leicester Square). Vlada vrlo ugodna i živahna atmosfera koja se može zahvaliti ogromnom broju ljudi unutra – nema niti jednog praznog mjesta. Svjetla su prigušena i tople narančastožute boje, stolovi veliki kvadratni od masivnog drveta, a oko njih su poslagane klupe na kojima se sjedi. Što mi je u prvi mah bilo neobično, ali se ispostavilo kao sjajno, stolovi se dijele, tj. ako društvo nije ogromno, za istim će se stolom naći hrpa ljudi koji se međusobno ne poznaju. Mene su posjeli između neke dvije poprilično fancy Londončanke s desne (onako, malo su tip Sex and the City) i jednog Londončnanina i dvije Japanke s lijeva. Jela sam curry od račića s jajima, mladim lukom, paprikama i kokos-rižom. Curry su donijeli na odvojenom tanjuru, a rižu u maloj drvenoj kutijici koja joj čuva toplinu. Okus: fantastičan – začinjeno taman koliko treba, tu i tamo malo paprenije, a svi se sastojci koji su se našli na tajnuru jako dobro međusobno nadopunjuju. Ipak, mislim da bi to bio prevelik eksperiment za sve moje ukućane osim jednog, a on će znati koji je  pa mislim da neću pokušavati spremiti to jelo doma, osim ako ne budem kuhala samo za sebe.



Zanimljiv je trenutak nastupio kad sam izvadila fotoaparat. Lijevi dio ekipe je počeo sa zanimanjem promatrati moj tanjur i nisu mogli odoljeti a da ne pitaju zašto. Kad sam im objasnila, počeli smo razgovarati i ispalo je da se radi o jako simpatičnim i otvorenim ljudima koji usto jaaako vole jesti. Onda su me još i natjerali da slikam i njihovu juhu (vidi gore)  Na pozadinu dodatne literature za gore spomenuti zadatak našvrljali su mi još nekoliko preporuka za kineske i druge restorane pa i to planiram izvidjeti ovih dana, a ima nekih naznaka i da će mi javiti gdje je najbolji fish&chips (bilo bi sramota to ne probati). Htjela sam snimiti i restoran, ali kad sam pitala konobaricu smijem li, ispalo je da to nije dopušteno pa ćete se morati zadovoljiti samo slikom mog tanjura.



uobičajen prizor pred pubom

Jučer sam nakon extra-napornog dana imala priliku upoznati jednu divnu čitateljicu ovih mojih švrljotina. Nakon početne zabune oko toga ispred kojeg H&M- a u Oxford Streetu da se nađemo, zaputile smo se u jednu francusku slastičarnu/“zalogajnicu“ gdje smo gotovo prešutnim konsenzusom odlučile naručiti svaka po jedan kolač koji smo kasnije podijelile tako da obje isprobamo oba. Jedan je bio pomalo eksperimentalan, a drugi dobra stara provjerena čokolada. Nismo naime ni jedna ni druga dotad isprobale rabarbaru pa smo naručile pitu od lisnatog tijesta s kremom i rabarbarom prelivenu želatinom. Jednoglasna presuda? Okus pomalo kiselkast, ne pretjerano intenzivan, dosta zanimljiv – sve u svemu ok, ali ne obara s nogu. Čokoladna je pita bila više po mom ukusu (naravno) pa je jako brzo nestala s tanjura. U međuvremenu smo se nas dvije pošteno nabrbljale, podijelile brdo korisnih informacija i ugovorile daljnji akcijski plan, kako bi rekao naš odbjegli Sanader.

Danas me čeka brdo nauke, ali jutros sam zato bila na jednom sa-vr-še-nom mjestu – neću vam sada reći o čemu se radi, strpite se do sljedećeg posta (o tome bi se i omanja knjiga dala napisati), ali vjerujem da će to sigurno probuditi foodieja u vama

Veseli pozdrav iz natmurenog Londona!



ne voze se tu ljudi isklučivo double-deckerima i podzemnom



p.s.
mljac, elephant, volim kuhati, tražen slikica stiže sutra!! :)

damijenestoslatko @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 9, 2009



Volim točnost. Znam, možda je bolje biti malo ležerniji po tom pitanju, ali nikako ne volim kad ljudi kasne, a ne volim ni ja da me itko čeka. Zato se uvijek trudim izaći na vrijeme. I jutros sam, koliko god mi je bilo teško mrdnuti iz toplog kreveta, ipak ustala i izašla na vrijeme – tim više što mentori konstantno naglašavaju koliko je točnost važna i kako treba biti profesionalan i tako dalje i tako bliže. I tako ja sva nadobudna (da ne kažem profesionalna) izađem na vrijeme kad ono na King's Crossu nekakav zastoj zbog radova. Pala ležerna šetnjica u vodu, stigla sam ipak na vrijeme, ali u puno zadihanijem stanju nego što mi je bila namjera.

Jutro je proteklo dosta mirno osim što mi je jedan od onih silnih Kineza koje sam jučer spomenula u kafeteriji prolio otprilike 2 dcl kave po mojoj snježnobijeloj torbi koja sada, kao što se da pretpostaviti, nažalost nije više baš arielski blistava. Gdje je sad kad ga tčovjek treba onaj lik s reklame koji odmah vadi Perwoll iz rukava? Čini se da mi ovaj London ne djeluje baš povoljno na garderobu...

Dobila sam od vas neki dan preporuku da probam flapjack i to sam odmah danas u pauzi i učinila i nije loše! Ima blizu škole jedan brzogriz (to vam je inače novohrvatska riječ za fast food) u kojem ima dobre pizze, sendviča i domaćih kolača, a među njima je bio i flapjack pa pomislih - zašto ne? To je ona vrsta kolača kojeg su vam jednostavno „puna usta“ kad ga ugrizete, a meni se takvi iznimno sviđaju jer mi imaju neki kućni štih.

Kad smo već kod hrane, svratih i do Starbucksa i ostadoh vrlo ravnodušna. Prije par godina sam s prijateljicom bila u Beču na Goyinoj izložbi i u Starbucksu sam pojela jedan od najboljih komada čokoladne torte u životu. Nadajući se da ću danas ponoviti to nadsve ugodno iskustvo, poprilično sam se razočarala – torta je bila jestiva, ali pomalo suha i jednostavno joj je nešto falilo. Šteta.


(btw, neka mi još netko kaže kako su Britanci indirektni, teško može direktnije od sljedeće tri slike)







Popodne smo imali prvi sat „supervised teaching practice“, tj. mentor je došao na sat prakse kao što će ubuduće skoro stalno biti slučaj. Danas nisam držala nastavu, taj me dio čeka sutra (držite fige!), ali imala sam priliku prisutstvovati feedbacku i mogu reći da mi je jednostavno nevjerojatno koliko se puno toga u tako malo vremena može naučiti. Svi uvijek govore da se dobrim nastavnikom postaje s iskustvom i čim postavite neko pitanje tipa: „A što ako...“, ljudi kažu kako za to „nema recepta“ i kako „ovisi o situaciji“, ali naši su mentori toliko puni korisnih savjeta, informacija i preporuka da me to stvarno oduševljava.

U mojoj se ekipi zasad najbolje snašao Henry Maltežanin (danas u mornarskoj majici na modro-bijelo-crvene prugice s modrom maramom na bijele točke oko vrata i cipelama besprijekorno bijele boje, baš onakve kakva je bila i moja torba prije kobnog susreta s Kinezom – upravo sam, kad sam pročitala ovu rečenicu, shvatila da je malo à la Milka Babović), uspostavio je dobar odnos s učenicima dok mi se za druge čini da su pomalo ustrašeni.  Ovaj prvi mentor za praksu (imat ćemo još dvoje) nam je fantastičan i vrlo taktičan u pogledu iznošenja kritika. Sve u svemu, cijela je atmosfera jako poticajna. Jučer sam baš bila happy kad sam trebaa držati nastavu, super je kad pred sobom imate desetak ljudi iz različitih krajeva svijeta koji imaju jedan zajednički cilj i koji u cijelom tom procesu učenja toliko usput nauče i vas. Većina će mojih kolega s tečaja na kraju predavati u takvoj vrsti okruženja i moram priznati da im na tome zavidim, najradje bih i ja tako.



 



Dosta o nauci. Popodne sam nakon neizbježne kiše (koja po svemu sudeći pada svaki dan oko 4.30 – 5.00 popodne, točno kad se ljudi vraćaju s posla i kad su im mokre cipele zadnje što im na svijetu treba) odlučila još malo obići grad pa sam se zaputila u Soho. Bila sam preumorna za dugu šetnju kao jučer pa sam samo malo švrljala naokolo, ali znala sam da bih požalila da nisam. Ipak, ne mogu reći da Soho smatram apsolviranim pa ću se tamo sigurno još vratiti. Sve što mogu reći je kako je jako interesantno kako različita atmosfera vlada u različitim dijelovima grada – kao da ono od sinoć i ovo od danas nema nikakve veze jedno s drugim. Ovaj dio koji sam prošla je pun života - sam Soho Square mi je ubitačno ružan, ali drugo je puno boja, svakavih ljudi, pubova, restorančića, ajmo jednu riječ koju inače skoro nikad ne upotrebljavam, nekako je knjiška: pitoreskno je.



ipak da se ne odmaknemo previse od hrane: marcipanske figurice i hrpe slatkiša na svakom koraku



A kako moji podočnjaci ne bi bili prepitoreskni i šaroliki i kako ne bih zaspala na sred prakse, večeras mrvu ranije idem u krevet. Tipkamo se!

 

damijenestoslatko @ 01:16 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 8, 2009



Jutro sa sobom nije donijelo velikih iznenađenja osim outfita Henryja Maltežanina koji se car pojavio u trapericama u koje mogu stati samo on i Kate Moss i to u kombinaciji s košuljom na ružičaste i ljubičaste ružice zakopčanoj do grla, a svemu završni pečat daje plastični fluorescentno-žuti digitalni ručni sat. Odmah sam se probudila kad sam ga vidjela.

Za praksu smo podijeljeni u grupe po pet „teacher-trainees“, tj. budućih profesora i sve ćemo sate držati i pripremati zajedno. Danas smo prvi put susreli prvu grupu kojoj ćemo predavati i za taj prvi put nas nitko nije nadzirao. Učenici su nam također vrlo šaroliki: Rus, Bugar, Turkinja, Španjolac, Francuskinja, Talijan, Azerbejdžanka (je li se to uopće tako kaže?) i Japanka – sasvim im je jasno u što su se uvalili, tj. da mi na njima pomalo eksperimentiramo i svi su odreda jako simpatični (boli me duša to reći ali najmanje je simpatična Francuskinja, ima onaj neki pomalo umišljeni francuski etnocentristički gard za koji ja uporno tvrdim da ne postoji, ali evo koncepcija mi se ruši pred očima). 

Za prvi dan smo imali nekoliko aktivnosti za upoznavanje i sve je vrlo dobro prošlo. Najbolji dio svega je što nakon prakse uvijek imamo tzv. feedback tj. komentiramo zajedno što je svatko od nas radio/la, a od sutra će to zajedno s nama raditi još i mentori koji će nas promatrati. Na greškama se najbolje uči pa će ovo biti jako korisno. Strašno mi se sviđa što su tu ljudi otvoreni za kritike i spremni iznijeti i ono dobro i ono loše, a sve na jedan vrlo prijateljski nastrojen način, baš onako kako treba.

Zanimljivo je i kako svatko od nas ima sasvim drugačiji nastup i način držanja nastave. Postupci su slični, ali tek sad ustvari vidim koliko je sama osobnost profesora presudna u učionici. Sarah je sva flegmatična, Lola (djevojka koja nakon ovoga ide u Vijetnam) vrlo odlučna i umjetnički nastrojena, Marie (polu-Britanka polu-Pakistanka) jako željna da svima pomogne, Henry (Maltežanin s početka posta) sporo govori i djeluje kao pravi autoritet, a o sebi ne mogu objektivno govoriti. Te razlike  baš dolaze do izražaja kad se unutar dva sata izmijene svi ti ljudi i stilovi predavanja. Živjela raznolikost.

Poslije predavanja sam htjela u šetnju centrom, ali dok sam došla doma ulila je takva kišurina, počelo je grmiti i sijevati da sam mislila da neću nigdje moći naredna dva dana pa sam odlučila istražiti teretanu koja se nalazi u sklopu studentskog doma. Mala je ali dobro rashlađena i uredna, a najdraži mi je dio što je otvorena 24/7. Dok sam ja potrošila koju kaloriju na traci za trčanje na TV-u se neprestano vrtio neki program o Michaelu Jacksonu. Ne znam, ali čini mi se da se s time (kao i s mnogim drugim stvarima) malo pretjeruje. Kad sam završila, vrijeme se razvedrilo kao da onog pljuska nije ni bilo pa sam brzo zgrabila stvari i zaputila se prema Temzi.



U podzemnoj (baš kao i u našem tramvaju) se može susresti stvarno svega i svačega. Prvo jumbo poster: Be confident this summer – breast implants. Jadno ti je to samopouzdanje koje dolazi od implantanata, zar oni misle da su ljudi stvarno takve budale? Tko zna. Nakon toga, taman kad sam sjela, u odjeljak je uletio jedan crnac koji je gromoglasnim baritonom propovijedao kako smo mi svi proizvod piramida i kako su činjenice činjenice (??). Nakon toga je odradio jednu točku step plesa, rekao kak su svi prilozi dobrodošli pa je nastavio o religijama, crncima, bijelcima, kraljici, ponovo o Egiptu i piramidama, a negdje mi je tijekom svega toga prestalo biti zanimljivo pa sam se isključila i ne znam kako je priča završila. U svakom slučaju energičan neki momak.

Iz podzemne sam izašla na stanici Westminster i čim sam izronila iz podzemlja ugledala sam osvijetljene zgrade parlamenta i the London Eye preko puta. Prizor koji se pamti. Naravno, svuda naokolo škljocaju fotoaparati turista, oni nešto ozbiljniji namještaju stalke i traže što bolji kut, a drugi, isključivo turistički natrojeni, poziraju s uvijek istim provjerenim smiješkom koliko god puta treba dok ne budu zadovolji rezultatom. Onda će im svi reći kako su fotogenični






Šetnja je bila toliko lijepa da ne znam što da vam o njoj točno napišem osim da sam stvarno uživala punim plućima više od dva sata. Dala sam oduška svojoj želji za fotografiranjem, žao mi je samo što prije puta nisam imala malo slobodnog vremena da malo bolje istražim novi aparat, morat ću ukrasti negdje sat-dva da dobro iščitam upute tako da mogu eksperimentirati u praksi. 






Zamalo zaboravih, probala sam danas i famozne Oreo kekse koji su prema onome što Amerikanci tvrde najbolji, najukusniji, nezamjenjivi i sve naj pa ih guraju u svaki mogući i nemogući recept. Sve što ja o njima imam za reći je da su jako slatki i da nisu ni do koljena npr. našim Moto keksima. Much ado about nothing - mudro reče Shakespeare.



na prvi pogled zgodno (a ovdje malo mutno) stabalce na South Banku



...a kad se malo približite - iznenađenje: bilo kuda, susjedi svuda

Sad lagano gibam u krevet, obećala sam si da ću pisati što češće kako bih kasnije što manje toga zaboravila, ali nije lako nakon cijelog dana. Svima vam veliki pozdrav šaljem



detalj sa spomenika Battle of Britain (1940)

damijenestoslatko @ 03:00 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 7, 2009



Znate li kako kažu kad se nekome rugaju da je „pošao u svijet bez gaća na guzici“? E pa tako sam vam doslovno(!) i ja. Jutros sam otvorila ormar i shvatila da je moje pakiranje, za koje sam ovaj put mislila da je besprijekorno sistematično, previdjelo jedan sitni element – hlače! (nisam ponijela niti jedne osim za fitness). Već sam se bila krenula nervirati, ali pao mi na pamet TBF i „Ništa mi neće ovaj dan pokvarit...“ pa sam to odlučila promatrati s pozitivne strane – sad je jednostavno neophodno kupiti nove.

Kao prava dama (tj. u suknji) sam se odšetala do King's Crossa do kojeg mi je jutros trebalo 3,5 minute, a jučer za istu udaljenost samo u suprotnom smjeru oko sat vremena... U podzemnoj sam (naravno) susrela četvero zemljaka – mater familias, dvoje djece i baka uz nezaobilazni „London top 10“ posuđen iz knjižnice planiraju kamo će taj dan. Malo dalje od njih jedna majka sa sinčićem, ortodoksni židovi. Odavno smješnije dijete nisam vidjela -  s kippom na glavi i s duuugim zaliscima trčkara po vlaku, jednostavno vam mora izmamiti osmijeh ako vam slični prizor nisu svakodnevna pojava - a meni nisu (u Zagrebu ne možemo baš govoriti o nekoj multikulturalnoj okolini).

Vrijeme je bilo da se u tom Londonu nešto i pojede. Na putu do škole ušla sam u Sainsbury's, njihov pandan našem Konzumu i foodijevskim okom ugledala 5-6 sastojaka za kojima uvijek uzdišem kad čitam recepte iz stranih kuharica i razmišljam kako „toga kod nas nema...“ Nemam baš namjeru ovdje vrijeme provoditi za štednjakom pa sam se počastila jednom voćnom salatom (koja je bila začuđujuće dobra, ili sam samo ja bila jako gladna?) i produžila do International Housea, škole u kojoj ću odraditi CELTA-u, Cambridgeov tečaj za nastavnike engleskog. Usput sam uspjela snimiti dvije tri fotografije i bzzzz...ode baterija. Tako mi i treba kad je nisam po noći punila.

Kad sam stigla, probila sam se do svoje učionice kroz more Kineza koji su došli unaprijediti svoje znanje engleskog i tamo zatekla par ljudi koji su izgledali poprilično suzdržano. Kako se približavao početak, učionica se pomalo punila i ljudi su bili sve nasmijaniji. Kao i uvijek u takvim situacijama, društvance je vrlo raznoliko – cca pola grupe živi u Londonu, zatim jedna Amerikanka koja studira retoriku i kreativno pisanje, pa jedna vrlo ugodna žena iz Pakistana koja je doktorica znanosti i predaje na fakultetu, jedan Švicarac koji se bliži tridesetima, a misli da je u tom svom životnom vijeku već stigao popiti svu pamet ovog svijeta,  djevojka iz Škotske koja po završetku tečaja odlazi s dečkom predavati engleski u Vijetnam, jedna Njemica koja predaje u vojsci i jedan pedesetogodišnji Maltežanin koji godinama živi u Londonu, nosi markirane krpice, ima mediteranski razdrljanu košulju i puno srebra i frizuru a la Johnny Bravo (samo je crnokos).

Profesor nam je uistinu vrhunski i čini mi se da će ovo biti dosta naporna četiri tjedna, ali da će se tu moći naučiti puno više nego na ne znam koliko kolegija na fakultetu. Nisam samo sigurna koliko će se sva ta iskustva moći primijeniti po povratku doma jer je kod nas još nepojmljivo da se u svakoj učionici nalazi interaktivna ploča i da najnormalnija stvar bude da nastavnik u razredu sjedi (ne na način kao što bi naši stari profesori zasjeli i nikad se ne pomaknuli, ali neću puno u detalje), ali uvijek je valjda bolje znati nego ne. Sutra popodne odmah krećemo s držanjem nastave imigrantima – za početak me dopala grupa srednjeg stupnja znanja pa ćemo vidjeti kako će stvari teći.

Da ne bi sve stalo na nauci, prošetala sam se nakon nastave po Oxford Streetu, zavirila u Zaru i H&M i zatim pješačila do doma jedno sat i pol. Vjerovali ili ne, karta i ja samo se nekako magično sprijateljile i nisam promašila niti jedno jedino skretanje (uspijem se ja inače zagubiti i do kvartovskog DM-a). 

Putem sam , kao pravi turist, zvjerkala naokolo i upijala sve što se upiti dalo i zaista mogu reći da ti Englezi znaju sročiti zanimljive natpise: advertisers will be prosecuted (zvuči puno opasnije nego „zabranjeno plakatiranje“, zar ne?), Dirty Harry – cleaning services (da je Clint znao kako će završiti, pitanje je bi li snimio film...) i jedna misao s plakata obljepljenih po British National Library s kojom vas večeras i napuštam: Today is a gift. That's why they call it the present.

damijenestoslatko @ 00:50 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 6, 2009



Sjećate se onog uskrsnog teksta o obitelji, korijenima i krilima? Više je u njemu nekako bilo riječi o korijenima. Danas su zato došla na red krila. I to Croatia Airlinesa (jeste li primijetili da nikako da se odluče jesu li [kroacija erlajns] ili [krouejša erlanjs]?) – a na ta me krila posadila upravo moja obitelj (želja je bila moja, da se razumijemo, nije me nitko ni na što natjerao). Ono što sam ustvari htjela reći je da su udruženim snagama svi pripomogli da malo poletim. Ako se pitate kamo, odgovor je London. Pošla sam malo izučiti zanat. O tome malo detaljnije drugi dan kad budem imala konkretnijih stvari vezanih uz tu tematiku – danas je puno zanimljvije bilo putovanje.

Unaprijed ću obavijestiti sve one koji navraćaju isključivo zbog recepata da će se u sljedećih mjesec dana vjerojanto često dogoditi da postovi nemaju izravne veze s hranom (nastojat ću da bude i toga, ali neću ipak ovdje samo jesti ). Skužila sam da mi je jako drago pogledati na blogu sličice s ona dva manja izleta pa cu si priuštiti to možda pomalo sebično zadovoljstvo da malo piskaram i o ovom nešto većem putovanju, bit će to zamjena za dnevnik koji sam prestala pisati prije par godina. Osim toga, na taj će način svi moji dragi putovati sa mnom i riječju i slikom (danas baš nešto i nema slika, ali bit će bolje).

Prije samog putovanja uvijek ima hrpetina poslova koji su puno manje romantični nego što bi se moglo naslutiti kad se spomene „pripremanje za put“. U filmovima uvijek samo pobacaju u torbu nekoliko komada odjeće (a to što nemaju šminku, cipele, čarape ni ništa srodno se nekako uvijek čarobno riješi jer na svečanim večerma tijekom putovanja uvijek blistaju iako su u sceni pakiranja ponijeli samo tri para khaki bermuda i dvije lacoste majice) i sve je riješeno. U stvarnosti prvo treba dovesti stan u red i napuniti kofer svakakvim naoko bezveznim stvarima za koje se na kraju ispostavi da su puno bitnije nego mnoge druge koje na prvi pogled djeluju pametnije.

Tako sam ja dva prethodna dana provela u dezinsekciji stana (toliko sam se uživila da sam na kraju imala noćne more), kupovanju sitnica u zadnji čas i obavljanu last-minute poslova, slanja mailova, trčanja naokolo i sl. Kad su konačno pripremne radnje prvog reda bile gotove, došlo je vrijeme za pakiranje. Nakon svega sat vremena, ne sredini se mog stana materijalizirao ogroman kofer na čiji mi je pogled već padao mrak na oči. Samo sam mislila „tko će to dopotezati, što ću ja s ovim, što bi se još moglo izbaciti i sl.“ ali onda sam se sjetila dijela knjige Mali princ u kojem on pita pilota kud ti ljudi samo tako jure tamo-vamo i čudi se zašto ne uživaju u putovanju. Odlučila sam se voditi onom „it is the journey that matters, not the destination“  i vjerovali ili ne, kofer je odmah bio nekako lakši (pripomogla je i činjenica da mi ga je dragi pomogao ukrcati).

Do slijetanja na Gatwick sve je bilo pomalo dosadnjikavo – koliko god da sam bila nastrojena na uživanje u samom tijeku putovanja, nisam se ipak mogla pretjerano uživjeti u vožnju Vukovarskom. Ali zato kad sam sletjela – sasvim druga priča. Ljudi svih boja, rasa, dobi,izgleda i profila. Prvo: sumnjičava žena na carini. U ovom dijelu priče postoje dvije otežavajuće okolnosti:
a) Što se JA nalazim na carini (mene iz nekog razloga uvijek sumnjičavo promatraju kao da sam neki zadnji diler)
b) Što je za šalterom carinica, a ne carinik (što je puno gora opcija)

Ne treba ni reći da sam trebala povaditi sve papire koje sam imala, potvrde i pisma iz škole dok je pola drugih ljudi prošlo samo uz kimanje glavom.  Sljedeća etapa: dirljiv susret s mojim milim koferom. Onako crn i težak strpljivo me i pomalo usamljeno (jer sam bila među zadnjima) čekao na onoj traci. Vlakom smo nas dvoje pošli u grad do King's Crossa i tu počinje najbolji dio današnjeg dana.



Moja je taktika uvijek „tko pita ne skita“, ali od danas ću je promijeniti u „tko pita, dobro ga zabole noge“. Imala sam jednu kartu na kojoj je bio označen studentski dom u kojem sam smještena, ali internetu nije uvijek za vjerovati i to što je virtualna karta pomaknula točkicu za svega pola centimetra sjeverno koštalo me skoro sat vremena traženja. Ali ima to i svojih pozitivnih strana – u tih sam sat vremena naišla na sve same ljubazne ljude (nadam se da će tako i ostati). Koliko su bili dragi, teško je za povjerovati. Jedan mi je dao svoju neiskorištenu dnevnu karticu za podzemnu, drugi odšetao sa mnom do autobusne stanice, treći mi je rekao kud da idem i prije nego što sam išta zaustila. Ipak, najljubaznija je bila jedna mlada Poljakinja koja 4 godine živi u Londonu i koja je sa mnom skoro pola sata kružila po kvartu i tražila studentski dom. Onda nam se u potrazi priključio i jedan stariji bračni par, ali je žena nakon par minuta odustala i pokazavši nam žuljeve na nogama, rekla da ona ide doma. „No disrespect, but...“ reče  i izvadi nogu iz sandale, kad tamo imate što i vidjeti! Na kraju je pitala otkud sam, ja joj rekla, a ona sva pala u trans kako je prošli tjedan bila u Dubrovniku, kako je „wonderful, beautiful“ i što sve još ne i kako je neke od onih žuljeva zaradila upravo na zidinama. Baš je svijet mali...

Dom sam na kraju našla sama jer sam Poljakinju poslala doma da ide nešto jesti, bilo mi ju je žao više, ali naravno, kao šlag na kraju, zahvaljujući leitmotivu ovog posta, mom milom koferu, zaglavila sam u rotirajućim vratima pa mi je zaštitar (koji kao da je ispao iz filma Men in Black) smijući se morao doći otvoriti. Sve u svemu, transfer koji se pamti.

Sve se na kraju isplatilo kad sam kročila u sobu i s vrata odmah vidjela prozor koji ide od poda do stropa i kroz koji puca nevjerojatan pogled. Sad iz kreveta vidim the Gherkin o kojem sam dosad s učenicima samo na neviđeno vodila diskusiju i gledala ga na TV-u, a malo desno od njega St Paul's Cathedral, temu jednog prijevoda koji me lani mučio. Moram priznati da su mi puno draži u ovom konkretnom obliku...



 

damijenestoslatko @ 00:26 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Glasuj na...

Blogerica.com