Blog
nedjelja, listopad 25, 2009




Kao što se u ove dvije godine dalo primijetiti, obožavam mjendule (aka bademe) u svakom obliku. U kolačima, u slanim jelima, same, začinjene, ujutro, popdne, navečer i u sred noći. Ovako pripremljene mjendule prvi sam put probala baš u noćnim satima kad sam se vraćala iz jedne od svojih londonskih šetnji. Putem sam naišla na jednu od onih njihovih trafika i trgovinica u jednom i odlučila utažiti glad vrećicom slanih mjendula. Ne treba ni reći da sam postala gotovo ovisna o njima i sva sreća da ih je na potezu od studentskog doma do stanice pozdemne željeznice bilo za kupiti na stotinu mjesta (a radilo se o šetnji od max. 5 minuta ).

Otkad sam se vratila s putovanja svako malo bi mi palo na pamet kako bih trebala pokušati to napraviti u vlastitom aranžmanu. Idealna prilika pojavila se prije dva dana kad mi je prijateljica dolazila na pravu žensku večer – dogovorile smo gledanje filma uz pokoji martini i naravno, nešto za pojesti.  Selma se pobrinula za kolače, a mene je dopao slani dio. Kako nisam imala puno vremena, opskrbila sam se  grickalicama u trgovini, ali vrag mi nije dao mira da baš ništa ne bude domaće pa sam kupila naravno – mjendule.

Što s njima? Dvije stvari – klasične bruštulane mjendule (naravno) i ove eksperimentalne slane. Nakon vrlo kratke potrage na internetu, došla sam do rješenja koje mi je i samoj bilo palo na pamet,ali mi se činilo prejednostavnim. E pa nije. Dakle evo „recepta“ od 3 koraka:





Bademi (neoguljeni)
Sol
Papir za pečenje

1) Pećnicu ugrijte na 190-200°C, a na pleh stavite papir za pečenje
2) Bademe isperite u hladnoj vodi i ocijedite. Uzmite željenu količinu soli i utrljajte je u bademe.
3) Rasporedite baeme u jednom sloju na papir za pečenje i pecite 10-15min, dok ne počnete osjećati ugodan miris badema iz pećnice.

Bademe pecite po želji – osobno volim da su zapečeniji pa ih ostavim nešto duže, ali u svakom slučaju, pazite da ne zagore! Najbolje ih je pojesti uz dobar film i još bolju prijateljicu i usput pretresti sve probleme ovog svijeta




damijenestoslatko @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, rujan 11, 2009



Nakon što je moj tečaj u Londonu završio, bilo mi je ostalo par dana koje sam posvetila svim stvarima koje sam htjela napraviti, a prije toga nisam stigla (pola je naravno ostalo neobavljeno pa će strpljivo sačekati sljedeću priliku).  Na mojoj „to do list“ bila je i stavka „ne umrijeti od gladi“ pa sam tako obišla i pokoji restoran. Moj prvotni odabir za ovaj dan u kojem sam se pošteno našetala, kako podzemnom, tako i nogama, bio je jedan drugi restoran, ali taj je draguljčić bio zatvoren u vrijeme kad je meni odgovaralo pa sam se zaputila drugamo. Odredište: dio grada pod imenom Clarkenwell.

Nije na mene ostavio baš predubok utisak, onaj dio kojim sam prošla djelovao mi je poprilično gol i otuđen, nigdje malih trgovina, nigdje slučajnih prolaznika, sve neke visoke zgrade od granita kojima nedostaje šarma (za razliku od primjerice Shoreditcha gdje sam isto naišla na čitav niz poslovnih zgrada koje ipak nisu djelovale tako hladno). Od stanice podzemne željeznice Farringdon zaputila sam se istoimenim Farringdon Roadom. Tiha popdnevna šetnja nezanimljivim dijelm grada, skoro pa nigdje nikoga.

Na broju 34-36 u ulici Exmouth Market (puno toplijoj i srdačnijoj od ostalih kojima sam prošla) čekao me Moro. To je restoran kojem su vlasnici muž i žena istog imena – oboje se zovu Sam Clark (malo nezgodno kad stižu računi i sl. zar ne?) i zaljubljenici su u mediteransku kuhinju, i to naročito u španjolsku kuhinju s arapskim utjecajima.

Nisam došla u pravi čas kako bih probala što nudi pravi meni jer su u to doba dana posluživali isključivo tapas, ali sam krajičkom oka uspjela uhvatiti nešto možda još zanimljivije: intimnu atmosferu restorana u vrijeme kad nema gužve. Vrijeme je bilo sunčano, u čemu je cvijeće na terasi vidno uživalo. 



Kad sam kročila unutra, prvo što me dočekalo bilo je nešto poput scene iz filmova: na posebnoj je anatomski oblikovanoj stolici jedan stariji čovjek masirao neku djevojku. Bio je obučen kao da je ispao iz neke scene o talijanskim imigrantima u SAD-u. Sive hlače od odijela, modra majica s bijelom prugicom duž kragne, crne cipele u kojima bi se moglo na ples, sijeda brižno počešljana kosa. Očito je znao što radi jer su djevojci kosti krckale, a ustala je s osmijehom na licu. Imala sam strašan poriv da ih slikam, ali nisam znala bi li to bilo ok. Sad mi je žao što nisam, ali već je gotovo. Čovjek je odavno sklopio tu svoju čarobnu stolicu i otišao, a ruku na srce, nisam ni ja baš blizu...



Dakle, na raspolaganju mi je bio maleni plastificirani meni s popisom brzih zalogaja koje sam mogla dobiti u to doba dana. Dok sam čekala donijeli su mi domaćeg kruha s malo maslinova ulja i krupnu morsku sol. Taman da primiri onog vraga što je zavijao u mojim crijevima. Nije mi dugo trebalo: odlučila sam se za prženi chorizo i pikantni krumpir na španjolski način. Dok sam čekala, promatrala sam kuhare kako se druže i jedu (kad ste to vidjeli – ovi na našoj obali obično od vlastite hrane bježe kao vrag od tamjana), kako im kroz veliki stakleni prozor mašu prolaznici, kako se konobari došaptavaju i kako na neki tihi način svi uživaju u tom smirenju pred oluju. Prema onome što sam čula, restoran je u vrijeme ručka i večere potpuno pun, a unutra ima mjesta za stotinjak osoba.  S obzirom na to da sam bila jedina unutra (bilo je još nešto ljudi vani), na mene nisu obraćali preveliku pozornost.



Chorizo i krumpir bili su taman kako treba – dobro začinjeni, topli i posluženi u pomalo okrnutim keramičkim zdjelicama, imali su onaj domaći štih. Dobra hrana bez puno kompliciranja.  Dok sam uživala u pikantnim okusima, vidjela sam da na početku dugog šanka stoje tri kuharice čiji su autori vlasnici restorana. Konobarica mi ih je ljubazno donijela i meni je trebalo sto godina da odlučim koju bi. Izbor nije bio lagan, ali na kraju je pao na Moro East, posljednju u nizu njihovih kuharica. Činilo mi se da ću s njom zajedno doma odnijeti dijelić te atmosfere tihog zadovoljstva.



Vraćajući se istim onim Farringdon Roadom, činio mi se malčice (ali samo malčice) bližim. Možda je onaj prvi osjećaj imao više veze s osjećajem praznine u mom želucu nego s prazninom ulice?

Bilo kako bilo, današnji je recept prilagođen upravo iz kuharice Moro East. Krenula sam bila praviti jednu njihovu juhu od rajčica i smokava (znate da volim stvari poput čokolade i tikvica ili browniesa s pivom), ali negdje na pola posla mi se učinilo kako bi to bio divan preljev za tjesteninu pa sam u naletu inspiracije promijenila plan. Evo danas recepta za umak da ga znatiželjni stignu isprobati prije nego što smokve nestanu s tržnice. I ne brinite, nitko neće misliti da ste u tjesteninu dodali voćnu salatu od smokava; one daju tek nijansku slatkoće i jedino što bi ih moglo izdati je pokoja točkica koja se nazire kroz umak.


6 žlica maslinova ulja
1 luk, nasjeckan
1 zelena paprika, sitno nasjeckana
3 češnja češnjaka (sitno nasjeckan)
2 ½ žličice kima
400-500 g pelata
100 g nasjeckanih smokava
Sol, papar

1) Zagrijte maslinovo ulje pa mu dodajte luk i zelenu papriku i malo soli. Pustite da zažuti na laganoj vatri. Dodajte češnjak i pustite da dobije žućkastu boju, a zatim dodajte i pola kima.
2) Dodajte pelate i smokve pa pustite da se krčka na posve laganoj vatri cca pola sata.
3) Pred kraju kuhanja dodajte ostatak kima, još malo soli i papra.
4) Ako se umak previše zgusne, dodajte mu malo vode i pustite da se još malo kuha.
5) Poslužite s tjesteninom.

damijenestoslatko @ 14:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 7, 2009




Ovo se uopće ne može nazvati receptom, ali kombinacija je jako dobra pa pomislih, zašto da je ne podijelim s vama? Meni su još uvijek ljetni praznici, nije me baš dotakao ovaj prvi dan škole, ali bez obzira na to, svaki mi dan proleti puno brže nego što očekujem pa tako već predugo nisam s vama podijelila nijedno moje gastronomsko otkriće.

I ova je salatica inspirirana Londonom. Nešto jako slično probala sam u lancu pod imenom Giraffe u kojem možete pojesti svega ukusnoga za ne pretjerano novca. Evo što oni kažu sami za sebe: "we wanted to create a friendly, welcoming place where a smile goes a long way. it's about exploring the wonderful foods from around the globe and opening out ears to music from around the world. giraffes are so tall they see a different view of the world. we LOVE fresh ideas" Čak vam iz shake-a viri plastična slamčica u obliku žirafe - odmah vam popravi dan

Kažu ljudi da im je i kava jako dobra (ne mogu potvrditi jer kavu ne pijem), a ima i jedan Giraffe na terminalu 3 na Heathrowu za sve gladne putnike (ne)namjernike. Njihova salata ima još dodatak passionfruita (ne da mi se sad kopati po rječniku, zna li tko kako se to kaže na hrvatskom?) i jako mi se svidjela pa sam je odlučila uvesti i na domaći meni.

Sve što trebate je malo dobro ohlađenog ananasa (idealno bi bilo svježeg, ali proći će i onaj iz konzerve) kojem ćete dodati malo ružine vodice (ili par kapi arome ruže, može je se naći u Konzumu) i zatim sve posuti listićima bosiljka. Jednostavno, a jako ukusno i osvježavajuće - ove tri arome sjajno idu zajedno.

damijenestoslatko @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 26, 2009



Ima sad već petnaestak dana da smo darling i ja išli u kino gledati Slumdog Millionnaire, film koji je ove godine zaradio osam Oscara. Nisam htjela u kino otići s prevelikim očekivanjima kako se ne bih razočarala, ali svakako sam htjela otići s nečim za grickanje. Iako jako volim onaj tortilja čips koji se prodaje u Cinestaru, nekako sam za taj film htjela nešto s malo više indijskog šmeka pa su grickalice od slanutka su bile pravi izbor. Što može biti „indijskije“ od slanutka? Ideja mi je sinula doslovce u zadnji čas pa fotografije nisu baš bog zna što, ali razumjet ćete valjda, s obzirom na to da sam imala čitave 2 minute da ih snimim i odmah potom izjurim iz stana.

Ukratko: i film i slanutak su mi se jako svidjeli. Ima u filmu nekih scena koje su daleko od veselih, ali na kraju sam izašla iz kina nasmijana od uha do uha i izvenredno raspoložena pa vam svakako preporučam da ga pogledate ako još niste. (Neću vam pričati o čemu je da ne pokvarim zadovoljstvo gledanja). I Mirku se jako svidio, a raspravljala sam o njemu i s učenicima na tečaju i svi su bili oduševljeni. Kako bi Englezi rekli: a must-see.



Evo još jedan anglizam, ali ovaj put za slanutak: a must-try. Toliko je jednostavno da nema nikakvog izgovora zašto ga ne biste probali (može čak i slanutak iz konzerve!), a svi su začini prilagodljivi osobnom ukusu. Ja sam upotrijebila harissu koju sam dobila na poklon od Maje,  ali začin može biti bilo koji koji vam je srcu drag. Tako ćete dobiti zdravu grickalicu koja neće izazivati apsolutno nikakvu grižnju savjesti.

Žlica ulja
½ žličice mješavine začina po volji (kim, papar, chilli, paprika, curry...)
Sol
35 dkg kuhanog slanutka


1) Ugrijte pećnicu na 180°C
2) Pomiješajte ulje, željene začine i sol pa u tu mješavinu uvaljajte slanutak
3) U jednom sloju rasporedite u pleh i stavite peći. Pecite 40-50 min, a otprilike na pola vremena pečenja malo promiješajte. (gotovi su kad dobiju boju i kad su vrlo, vrlo hrskavi – ako vidite da nisu dovoljno hrskavi, vratite ih još malo u pećnicu)



Jesam li vam rekla da je jednostavno?


damijenestoslatko @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 16, 2009



Rečeno, učinjeno. Kao što sam obećala, evo danas recepta u kojem sam upotrijebila mango koji mi se toliko svidio. Za friands sam saznala nedavno švrljajući po internetu. Radi se o kolačima vizualno nalik na muffine koji su jako popularni u Australiji i na Novom Zelandu, a smatra se da su se razvili iz francuskog klasika pod imenom financier (o toj ljepoti jednom drugom prilikom).

Može ih se peći u kalupu za muffine, ali meni se čini da djeluju elegantnije ako ih se stavi u niske kalupiće za pite/krostate. Budući da se radi o smjesi na bazi bjelanjaka (koja je ujedno izvanredan način da se upotrijebe bjelanjci preostali od nekih drugih kuhinjskih pothvata), kolači  ispadnu jako sočni i mekani.  Umjesto manga u friands možete staviti i neko drugo voće, a ako mislite da se s tim vašim izborom kokos ne bi slagao, umjesto njega dodajte jednaku količinu brašna za dizana tijesta.

Ovaj sam recept spojila iz dva-tri različita koja sam pronašla na internetu i jako sam zadovoljna rezultatom. Da se to moje zadovoljstvo ne bi pretvorilo u cjelodnevno konzumiranje isključivo friandsa, zaključila sam da će biti najsigurnije da ja njih fino zamotam i odnesem na faks. Tako je svakoj od moje tri fakultetske gracije po jedan firand malo ublažio glad između predavanja o Britanskom parlamentu i drugoga o francuskoj književnosti u romantizmu i simbolizmu. Šteta samo što nije ostao još pokoji – ne bi škodili ni prije večerašnjeg predavanja...




Za 6 komada:
11 dkg maslaca
12 dkg šećera u prahu
1 burbon vanilin šećer
Malo soli
2-3 dkg kokosa
1 (pre)puna žlica brašna
8 dkg samljevenih badema
3 bjelanjka
12 dkg kockica svježeg manga
Kokos u listićima ili bademi u listićima za posipanje

1) Namastiti kalup za muffine ili papirom za pečenje obložiti male kalupe za pite i ugrijati pećnicu na 180°C.
2) Rastopiti maslac i skinuti s vrha pjenu ako se napravila.
3) Pomiješati suhe sastojke i dodati im maslac.
4) Istići bjelanjke u snijeg (ne prečvrst). Gornjoj smjesi dodati prvo jednu žlicu bjelanjaka, a zatim i ostatak sasvim lagano miješajući. Umiješati lagano kockice manga.
5) Raporditi u kalupe i posuti listićima kokosa ili badema.
6) Peći 20-25 min, dok blago ne porumene.



damijenestoslatko @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 15, 2009



Dugo smo se mango i ja gledali u samoposluzi – više od dvije godine (samo nitko da učini prvi korak). Ali ipak je prošli tjedan kucnuo čas i kao jedna emancipirana pripadnica ženskog roda krenula sam u akciju i kupila si jedan fini zreli primjerak.

Tad je naš odnos prešao na novu razinu – mango je uselio u moj stan (kao što vidite sve se odvijalo dosta brzo). Smjestio se u zdjelu s voćem na mom  stolu i tako smo počeli jako puno vremena provoditi zajedno.

Da si ne bismo prerano dosadili, odlučila sam da je vrijeme da se odmorimo jedno od drugog i izvadila: nož. Ali već je bilo prekasno, čim sam zagrizla u prvu kockicu znala sam da sam se zaljubila na prvi okus. Zato mu prvom prilikom moram naći dostojnu zamjenu koju ću smjestiti među kivije i jabuke na stolu...



Budući da je ovaj blog uvelike o mom isprobavanju novih stvari, činilo mi se da ne bi bilo loše da s vama podijelim ovo moje otkriće tople vode. Jer ako još niste, svakako trebate probati to voće – postoji jako velika šansa da vam se sviđa, a da to i ne znate. A osim toga, ako vas zanima u što sam smjestila pola manga koji sam kupila, svratite sutra ili prekosutra, vjerovali ili ne, večeras mi se već sada oči sklapaju.



damijenestoslatko @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, siječanj 3, 2009



Napisati sljedeću rečenicu na blogu koji nosi poznati vam naslov pomalo je dvosjekli mač, ali što da vam lažem: slatkoga mi je preko glave! (ne znači to da neću pomesti još pokoji zalutali keksić koji čeka na goste koji još nisu bili u blagdanskom posjetu, ali novog pečenja definitivno neko vrijeme neće biti). Naravno, neću vas zakinuti za nova otkrića u vidu keksa i torti od ovih zadnjih desetak dana, već ću samo tu temu malo odgoditi za one dane kad moj entuzijazam za šećer, bjelanjke, čokoladu i slično bude na nešto višoj razini nego sad.



Dakle zašto da vam pišem o topljenju čokolade na pari kad je to trenutno (!) jedna od zadnjih stvari koja mi se radi? (postoji li predoziranje domaćim slatkarijama? mislim da mi se upravo to dogodilo). Umjesto toga radje ću iz foldera davno napravljenih stvari sada izvući nešto lagano i ukusno što bih rado ponovno susrela na svom tanjuru za ručak ovih dana. Na ovaj sam recept davno naišla na internetu, original potječe iz Tunisa, a ovu (pretpostavljam  prilagođenu i zapadnjačku) varijantu kreirala je Delia Smith (a onda sam je ja još malo prilagodila našim prilikama tako da ovo nije vidjelo ni T od Tunisa).



400 g cherry rajčica
400 g patlidžana
1 manji luk, nasjeckan
2 češnja češnjaka
malo chilli papričice
malo mljevenog kima
malo svježeg peršina
maslinovo ulje
sol
papar
po želji jogurt za serviranje

1) Ugrijte pećnicu na 180°C
2) Operite cherry rajčice i prepolovite ih, poprskajte s malo maslinova ulja i posložite na aluminijsku foliju
3) Patlidžane izrežite na kockice (2x2 cm otprilike) i posložite na aluminijku foliju pa i njih i rajčice stavite u pećnicu na cca pola sata (dok patlidžani ne posmeđe, a rajčice ne omekšaju)
4) U tavi na srednje jakoj vatri ugrijte žlicu ulja, dodajte luk, češnjak i lagano pirjajte dok malo ne požute. Dodajte zatim rajčice i patlidžane pa chilli i kim.
5) Maknite s vatre, kapnite još malo maslinova ulja, posolite, popaprite i dodajte malo peršina.
6) Poslužite toplo po želji s malo jogurta sa strane



Napomena:
- Može se jesti i hladno. U tom slučaju možete porcije salate staviti u zasebnje zdjelice i pustiti ih da se ohlade u njima pa će tako i zadržati oblik.
- Ako vam nešto ostane, zanimljiv je prilog sendvičima

  Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 13:41 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 22, 2008





Kao što dio vas zna, od jučer sam doma. Nakon dva tjedna kiše, oblaka i svega ostaloga što me već pomalo bilo počelo bacati u depresiju, jučer me iz Zagreba ispratilo sunce! Nadam se da je i ostalo tako lijepo  

U avionu me (možda zbog tako lijepog vremena) bila uhvatila navala nadobudnosti. Naime, čitala sam one njihove novine i u njima naišla na članak tematike kakvu smo nedavno prevodili na fakultetu. S obzirom na to da sam s tom vrstom jezika imala poprilično muke, pitala sam ženu do sebe kemijsku da zapišem prijevode nekih izraza koji su mi se učinili dobrima pa da ih, ako bog da, i zapamtim. Ali čini se da mi nije bilo suđeno da izvučem neku korist iz tog leta jer je par minuta nakon što sam nabavila kemijsku počela bura. Nije to bilo ništa spektakularno, ali avion se par puta malo zatresao, žena od koje sam posudila kemijsku je umrla od straha, uhvatila me za ruku i od moje prevoditeljske nauke što zbog  njene, a kasnije i moje nervoze nije nažalost bilo ništa (i da, sad se ne sjećam ni što sam htjela zapisati!)



E sad, što se prijevoda na ovom blogu tiče, mogli ste primijetiti da ovdje nema baš često naziva na engleskom, ali ipak: ovaj je teško prevediv. Na nekim našim stranicama nazivaju ga marmeladom od limuna, ali ono što 100% znam je da ja curd ne bih prevela s mermelada! Što se mene tiče, mermelada je proizvod isključivo voća i šećera i eventualo pokojeg dodatka u vidu arome ili orašastih plodova. Ostalo su za mene namazi. Ovaj je dakle namaz nešto što slobodno omotano crvenom mašnicom može pod bor nekom gurmanu!






Lemon curd je preljev/namaz za kolače koji je bio silno popularan u Velikoj Britaniji krajem 19.stoljeća. Zbog sastojaka ga se pravilo u nešto manjim količinama nego mermeladu, a njim su se punili kolači, posluživao se uz kriške torte, a čak se i mazao na kruh u kombinaciji s maslacem (ovo zadnje sam probala na prepečencu i nije loše koliko god na prvi pogled djelovalo možda neobično). Uglavnom, osim soka limuna za curd možete upotrijebiti sok bilo kojeg drugog voća i dobit ćete voćni namaz prekrasne intenzivne voćne arome. Meni se čini npr čini sjajnim punjenjem za muffine, dodatkom palačinkama ili u nešto rjeđoj varijanti dodatkom sladoledu ili kolačima.

Budući da sadrži jaja i maslac, preporučuje ga se potrošiti u roku od sedam dana (vjerujem da to neće biti problem) i kao i mermeladu, trebalo bi ga se stavljati u sterilizirane staklenke.


Iz kuharice Stephanie Alexander The Cook`s Companion
Za jednu manju teglicu:

4 žutanjka
15 dkg šećera u prahu
100 ml limunovog soka
7 dkg maslaca narezanog na kockice



1) Tucite žutanjke i šećer mikserom dok se šećer ne «rastopi»
2) Stavite tu mješavinu zajedno s preostalim  sastojcima u posudu debljeg dna na laganu vatru i miješajte neprestano sve dok ne dođe do vrenja (u tom će se trenutku krema početi zgušnjavati). Odmah skinite s vatre.
3) Ulijte u tople sterilizirane staklenke te zatvorite. Pustite da dosegne sobnu temperaturu i zatim čuvajte u hladnjaku.




                                          Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008



Ništa nas ne smije iznenaditi.

Za one koji su moje generacije ili mlađi tih par riječi vjerojatno nema baš neki poseban prizvuk (nekima će možda jedino pasti na pamet Tomićeva knjiga), ali oni mrvu stariji sjetit će se vježbi sigurnosti (bezbednosti?) iz Titovog doba, evakuacija školskih zgrada i, prema onome što čitam na internetu, borbi „plavih“ i „crvenih“. Prema onome što mi je pak mama ispričala, na dan NNNI, svake se godine u isto vrijeme „nenadano“ provodila evakuacija njene školske zgrade tako da svi budu spremni u slučaju bombe ili terorističkog napada. Uvijek su mi bile zanimljive te evakuacije (bilo je nešto „dojava“ o bombama kad sam ja bila u gimnaziji – uglavnom 6. sat ili kad je bio najavljen neki test). Svi izađemo na cestu i što onda? Čekamo da škola odleti u zrak i mi svi skupa s njom (i ti i mi i ja skupa sa mnom)?

No, bilo kako bilo, uistinu nas ništa ne smije iznenaditi. Pa čak ni keksi koji su tanki milimetar i pol, glavni sastojak im je zrak, od promjera 2,5cm dođu na promjer 10cm u roku od 5min i tako su dobri da ne mogu opstati ni jedno popodne, a da ih ne čuvaju naoružane jake snage MUP-a ili Sokol Marić... (može i druga varijanta – oni snopovi laserskih zraka koje postave u muzejima oko skupocjenih umjetničkih djela).

Tko bi rekao da Šveđanima (ovi su keksi inače švedski) tako dobro ide pečenje keksića? Švedski keksići iz snova pa sad ovo – gdje im je samo kraj? Ne znam na koji da ih način još nahvalim (svaki cigo svoga konja hvali) pa zato prelazim na recept. I da, ovo obavezno ide na listu slatkiša za ovaj Božić...

Nemojte se prestrašiti izgleda ni načina pečenja, meni su uspjeli iz prvog pokušaja (ovog sa slikama) pa nema razloga da isti slučaj ne bude i s vama.



prilagođeno prema receptu iz The Complete Cookie Book
8 dkg badema
5,5 dkg šećera
10 dkg maslaca
2 žlice brašna
malo soli
2 žlice vrhnja za kuhanje
malo cimeta

1) Bademe stavite u pećnicu na 160°C dok ne dobiju malo boje, a zatim ih što finije sameljite
2) Pećnicu zatim ugrijte na 180°C i obložite dva lima papirom za pečenje
3) U jednu posudu stavite sve sastojke i miješajte na laganoj vatri dok se maslac ne rastopi i dok ne dobijete homogenu smjesu
4) Uzmite otprilike pola žličice smjese i stavite na papir za pečenje. Ostavite veeeliki razmak između hrpica smjese – može ih stati samo 6 u pleh veličine pećnice.
5) Smjesu pokušajte zatim prstima oblikovati tako da bude što pravilnijeg kružnog oblika
6) Pecite 3-5 min (meni je uglavnom trebalo 4-4,5 min) dok se keksići sasvim na rašire (nakon cca 1 min pečenja počet će se širiti i po površini će pucketati mjehurići zraka). Gotovi su kad im rubovi lagano počnu rumeniti.
7) Pustite ih da se ohlade na papiru za pečenje (u međuvremenu stavite peći kekse u drugom limu) i kad dovoljno očvrsnu, odvojite ih od papira tankim nožem (to će ići dosta lako, keksi su puni maslaca pa se lako skidaju s papira). Stavite ih na salvetu koja će upiti višak masnoće ako je ima.

 Napomena: čuvajte u hermetički zatvorenoj kutiji po mogućnosti s malo papira između redova keksića (+ nabavite one lasere koje sam maloprije spomenula inače vam od hermetičke kutije nikakva korist  )
                                    
 Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008



Oni koji imaju slonovsko pamćenje (ja se istim ne mogu pohvaliti) sjetit će se da sam u postu o lagano slanim čokoladnim keksima (koje vam još jednom od sveg srca preporučam da probate – preporodit će bilo koju tacnu s božićnim keksima) spomenula da je na pot luck party o kojem je u istom postu bilo riječ jedna profesorica donijela jako ukusne empanade. Ta je djevojka inače iz Južne Amerike, točnije iz Argentine i bila je jako draga pa je sa mnom podijelila recept (Ana Rosalia, ako ovo čitaš: gracias! ).

Prema onome što Wikipedia kaže, empanade se jedu u cijeloj Južnoj Americi, ali meni je zbog podrijetla recepta najzanimljviji bio onaj dio o Argentini. Evo par informacija po metodi „ćorava kokoš“ (tj. bez puno reda i logike)
- na zabavama se jedu kao predjelo, a na festivalima i svečanostima kao glavno jelo
- mogu se jesti tople i hladne
- tijesto se može puniti svim i svačim: piletinom, mljevenom govedinom, lukom, jajima, maslinama, slaninom, šunkom, kukuruzom, špinatom
- postoji i slatka varijanta koja se puni voćem pa poslužuje za desert
- u restoranima i gradovima se češće peče u pećnici, a u ruralnim područjima i n festivalima se češće prži
- za one kojima se svidio post varivo od etimologije: riječ empanada dolazi od španjolskog glagola empanar koji znači umotati u kruh

Sad kad smo svi omudrili po pitanju empanada, ostaje mi još jedino da vam kažem da sam ih pravila jučer za ručak i da ih je bilo cijela hrpa. Rekla sam Mirku da ono što ostane fino uzme pa gricne danas na poslu, ali na kraju je ispalo tako da nakon jučerašnjeg cijelog popodneva grickanja danas ipak nije imao niti jednu empanadu za odnijeti sa sobom... Morat će ipak nešto pojesti za ručak jer večeras idemo u Tvornicu na Gotan Project (tango je isto pogađate: argentinski(!), a empanade su ustvari bile samo neka vrsta ugrijavanja)



Za 30+ komada

tijesto:
0,5 kg brašna
20 dkg margarina
250 ml vode
sol

nadjev:
ulje
2 manja luka, sitno nasjeckana
2-3 paprike, sitno nasjeckane
pelat (cca 3-4 one manje rajčice)
2-3 tvrdokuhana jaja, narezana na kockice
2 konzerve tune (one veće)
sol
papar
mljevena čili papričica




1) Od navedenih sastojaka umijesite tijesto i stavite ga u hladnjak
2) na malo ulja pržite luk i papriku sve dok ne puste tekućinu i dok tekućina ne ispari
3) dodajte pelat i maknite s vatre
4) umiješajte jaja i tunu pa pospolite, popaprite i po eželji dodajte čili papričicu
5) Ugrijte pećnicu na 200°C i obložite pleh papirom za pečenje.
6) Tijesto razvaljajte na cca 3 mm debljine i režite krugove promjera 12-15 cm
7) Na sredinu svakog kruga stavite po žlicu (ne prepunu) nadjeva, zatim preklopite, dobro zalijepite krajeve i vrhom vilice napravite dekoraciju na rubovima. Postupak ponavljajte dok ne potrošite nadjev (bit će potrebno koji put premijesiti ostatke u tijesto)
8) Pecite 20-30 min



p.s.
Ovo može super doći za razne vrste dočeka Nove.

p.p.s
Ljubiteljima južnoameričke hrane mogli bi se svidjeti postovi o tortiljama i o enchiladama

 Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 12:34 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
petak, listopad 24, 2008



Mnogi su u postu o tortiljama pitali gdje je punjenje? S malim zakašnjenjem, tu je.

Darling i ja jako volimo meksičku hranu (točnije: ono što se kod nas naziva meksičkom hranom jer vjerujem da je između toga i onoga što se uistinu jede u Meksiku razlika kao od neba do zemlje) pa često i svratimo u neki meksički restoran. Tamo redovno jedemo sve te začinjene fine stvari pa poslije toga cijelu noć samo trčimo po vodu.

Da tako ne bi bilo i ovaj put, ja sam ove enchilade napravila nešto blažima, ali ipak su malo pikantne. Da nisu, to jednostavno ne bi bile enchilade! A znate li zašto? Zato što se zovu enchilade. Bi li bilo jasnije da napišem po Vuku: enčilade? Da, da – čili je u pitanju. Enchilada doslovno znači “u koju je dodan čili“ – to su kukuruzne tortilje punjenje mesom i/ili povrćem i drugim dodacima pa zapečene u umaku s čilijem.

Potrebno:
8 kukuruznih tortilja
umak za enchilade
nadjev od piletine
200 g topivog sira koji volite




Umak za enchilade:
do 1 žličice mljevenih čili papričica (ja sam stavila samo pola)
1 žlica brašna
1 žličica kakaa u prahu
češanj češnjaka
sol
3 žlice vode
malo ulja
manja glavica luka
1,5 pakiranje pelata (cca 650)

1) Pomiješajte sve sastojke osim posljednja tri tako da dobijete gustu pastu
2) Na ulju zažutite luk, dodajte mu pelate i zdrobite ih pa dodajte pastu s čilijem (ako vam se čini da će biti prejako, dodavajte malo po malo pa vidite koliko vam jako paše)
3) Kuhajte na laganoj vatri jedno 20 min do pola sata dok se umak ne počne zgušnjavati

Nadjev od piletine:
ulje
1 pakiranje pilećih prsa
2-3 šake skuhanog graha (smeđeg)
2 šake skuhanog kukuruza
1 paprika
po želji jedna manja glavica luka
malo paprike, soli, papra i mljevenog kima

1) piletinu, papriku i luk narezati na kockice pa staviti na vruće ulje i pirjeti dok ne omekša
2) dodati grah, kukuruz i začine
3) Po želji dodati malo enchilada umaka da se sve poveže

Proces je jednostavan:
1) Napravite tortilje (recept je ovdje) i umak za enchilade
2) Napravite smjesu za punjenje tortilja pa ih njom napunite, dodate malo naribanog sira, zarolate, poslažete ih u pleh na koji ste po dnu stavili malu umaka za enchilade
3) Prelijete ostatkom umaka za enchilade i pospete preostalim naribanim sirom
4) Zapečete u pećnici na 180-190°C cca 15-20min

 Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008




Kad bi mi sve vezano uz kuhanje išlo jednako dobro kao neki dan tortilje, živjela bih od sendviča (i to onih gotovih). U nedjelju sam radila tortilje po jednom "ultra jednostavnom" receptu (što se sastojaka tiče) i ubila sam se dok sam dobila 8 komada koliko mi je bilo potrebno. Tijesto je pucalo, istezalo se, lijepilo, lomilo, bježalo, gužvalo, ukratko: bolje ne doživjeti. Udahnula sam nekoliko puta, rekla sebi u desetak navrata “Nije to ništa, sljedeća će biti bolja, vježbom do savršenstva“, ali vraga... 

Nisam neki silan majstor po pitanju valjanja tijesta, ali nisam baš ni beznadan slučaj. S tim receptom jednostavno nije išlo. Jedna me tortilja koja je pukla na samom kraju oblikovanja uspjela toliko iznervirati da sam joj rekla: “Glupa si“ (kažu da nije dobro ako čovjek razgovara sam sa sobom, ne znam kako se gleda na one koji razgovaraju s hranom?) Sve u svemu, uspjela sam izvaljati i ispeći onoliko koliko mi je bilo potrebno i poslije toga bih najradje bila posla spavati da to nije bio tek prvi dio jela  koje sam pravila za za ručak (o ostalim dijelovima čut ćete za koji dan).


Onda se probudio moj inat (koji inače uglavnom čvrsto spava, ali tu i tamo proviri) i odlučila sam da ne može to tako i da ću već pronaći recept koji će biti u redu. Sva sreća, nije bilo potrebno previše eksperimentiranja i već su iz drugog pokušaja tortilje ispale kako treba. 

Možete ih raditi od samog pšeničnog brašna ili od kombinacije pšeničnog i kukuruznog brašna. U slučaju da dodate i kukuruzno brašno, tijesto će biti nešto manje poslušno, ali zgodno je probati i jednu i drugu varijantu čisto da vidite koji vam okus više odgovara.


Tortilje se, prema onome što kaže Wikipedija,  i u Meskiku prave od obje vrste brašna: najpoznatije su kukuruzne, a tortilje od pšeničnog brašna tradicionalan su dio kuhinje onih područja u Meksiku u kojima kukuruz ne uspijeva. Neću vas obasipati detaljima, ali  u različitim krajevima Južne Amerike tortilje su različite veličine, debljine i dobivaju se pomoću različitih tehnika.






Evo recepta s kojim neće biti problematično napraviti svoje brdašce tortilja (otprilike 8kom):
35-38 dkg glatkog brašna (ili kombinacija pšeničnog i kukuruznog)
1 žličica soli
½ žličice praška za pecivo (može i bez)
10 dkg biljne masti
240 ml vruće vode

1) Pomiješajte brašno,  sol i prašak za pecivo
2) Rukama utrljajte biljnu mast tako da dobijete mrvice
3) Umiješajte vruću vodu u sredinu pa mijesite par minuta dok ne dobijete glatko tijesto
4) Razdvojite ga na željeni broj komada i od svakog oblikujte kuglicu
5) Prekrijte vlažnom krpom posudu u kojoj su kuglice i jednu po jednu zatim izvaljajte u krugove (da biste dobili što pravilniji oblik, okrećite tijesto svaki put za 45°)
6) Pecite na dosta jakoj vatri na teflonskoj tavi bez masnoće. Kad se rubovi počnu malo izdizati ili kad se počnu pojavljivati mjehuri, okrenite tortilju na drugu stranu.
7) Pustite je da se malo peče s druge strane pa zatim još jednom vratite na onu prvu i tortilja je gotova!
8) Do korištenja ih treba održavati toplima, najlakše pomoću pamučne krpe.





A ako ste umjetnički nastrojeni, bacite oko na ovu stranicu gdje je objašnjeno što je točno tortilla art i pogledajte kako izgleda npr. Marilyn Monroe naslikana na tortilji. Ako probate napraviti nešto slično, svakako mi pošaljite sliku rezultata

 Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 16, 2008



Clotilde Dusoulier je mlada Parižanka, autorica bloga Chocolate and Zucchini (u prijevodu: čokolada i tikvice) koj se postupno pretvorio u istoimenu (papirnatu) kuharicu s otprilike 100 recepata. Njen blog nije dobio ime po ovom kolaču već su joj čitatelji predložili da ga isproba kad joj već blog nosi imena dvaju glavnih sastojaka. Recept je dakle njenih ruku djelo (iako sam  izmijenila nekoliko stvari, kostur je isti), a mene je jako zaintrigirala kombinacija čokolade i tikvica i već sam si davno napravila mentalnu zabilješku da ga moram isprobati kad sezona tikvica bude u punom jeku. Pitali ste me u komentarima za nove načine korištenja tikvica, ovo bi svakako mogao biti jedan od njih.

Degustatorima kolača nisam otkrila što ide u njega sve dok ne bi zagrizli u njega. Kad sam ih pitala mogu li pogoditi ima li tu neki neobičan sastojak, odgovor je bio “Ne“. Mlađi brat se preko pola stana derao da je kolač “prva liga“, ali s obzirom na njegovu pretjeranu opreznost po pitanju hrane, nisam mu ni nakon tih hvalospjeva rekla za zeleniš...Zaključak: ako on nije primijetio ništa neobično, nećete ni vi. Ovo je vjerojatno najbezbolniji način da djeca počnu jesti tikvice ako ih ne vole




Kolač:
24 dkg brašna
4 dkg kakaa u prahu
1 žličica sode bikarbone
½ žličice praška za pecivo
½ žličice soli
11 dkg omekšalog (ne rastopljenog!) maslaca
8 dkg šećera
8 dkg smeđeg šećera
1 šećer vanilija
3 jaja
28 dkg (otprilike 2 tikvice srednje veličine) naribanih tikvica (ne treba ih guliti)
17 dkg čokolade za kuhanje nasjeckane na sitne komadiće

Posip:
4 dkg smeđeg šećera (ili 2 dkg običnog, 2 dkg smeđeg šećera)
7 dkg proprženih i grubo sjeckanih lješnjaka

0) Pripremite sastojke te zagrijte pećnicu na 180°C i namastite lim za pečenje (okrugli, promjera 24cm)
1) Pomiješajte brašno, kakao, sodu bikarbonu, prašak za pecivo i sol i ostavite po strani
2) Mikserom tucite maslac, obje vrste šećera i šećer vaniliju dok mješavina ne bude pjenasta pa dodajte jedno po jedno jaje
3) Žlicom primiješajte mješavinu s brašnom pa zatim primiješajte i naribane tikvice i na kraju komadiće čokolade te miješajte sve dok ne dobijete homogenu smjesu
4) Smjesu izlijte u pripremljeni lim za pečenje pa pospite mješavinom šećera i lješnjaka
5) Pecite 50 min do 1 h (meni je trebalo 1 h) da čačkalica izađe čista kad njom nabodete tijesto
6) Hladite ga jedno pola sata



Kolač je sočan i ukusan (moja mama je izjavila da bi ona prije donirala sastojke u dobrotvorne svrhe nego što bi joj palo na pamet da eksperimentira s tikvicama u kolaču, ali nije imala ništa protiv svoja 2 komada koja su je dopala). Zahvaljujući tikvicama nije ni najmanje suh, a svako malo naletite na komadić čokolade koji se tako lijepo slaže s hrskavim posipom na vrhu. Jedino postoji šansa da tu i tamo proviri poneki izdajnički zeleni komadić kore od tikvice koji bi mogao odati tajnu sastojaka, ali okusu tikvica nema nigdje ni traga!
 
 Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2008



Kad je dragi čuo što je taj dan za ručak, u očima mu je bila nevjerica „Još jedan eksperiment?“ kao da je pitao bez riječi. Ali je nakon prvog tanjura zatražio još jedan  i onda još izjavio da mu je ova nova verzija draža od klasične. Recept mi je mailom bila poslala jedna kolegica s prvog ciklusa radionica francuske kuhinje pa sam ga ja izgubila pa sam na kraju na internetu pronašla ovu verziju, a nešto slično bilo je i kod Gastrodive

Nisam sigurna koliko je ovo autentično marokansko jelo. Morat ću pitati Adela, prijatelja Marokanca, ali nisam htjela pretjerivati zadnji put kad smo razgovarali jer sam ga već gnjavila da mi pronađe dobre internetske stranice sa sjevernoafričkim receptima. Provjeru autentičnosti ovog variva ostavit ću za sljedeći put

Prema onome što Wikipedija kaže marokanska se kuhinja često smatra jednom od najraznovrsnijih u svijetu, a to može zahvaliti brojnim utjecajima (tu nalazimo elemente berberske, španjolske, portugalske, maurske, bliskoistočne, turdke, hebrejske, mediteranske te afričke kuhinje) 

Ono što je karakteristično za marokansku kuhinju je obilato korištenje začina. Kosrite brojne začine koje su stoljećima dopremali iz raznih krajeva svijeta, ali služe se maslinama, limunima, narančama, šafranom i mentom koja se uzgaja u njihovom podneblju. Što se mesa tiče, najčešće se konzumira piletina, iako je puno omiljenija nešto skuplja janjetina, poznat je njihov couscous, a najpopularnije piće svakako je zeleni čaj s mentom. Njegovo ispijanje jedan je od duboko ukorijenjenih rituala u marokanskim obiteljima, a tehnika lijevanja čaja zna biti od jednake važnosti kao kvaliteta samog čaja. Čaj se toči s poprilične visine, a posluže vam ga besplatno ako uz njega zaključujete posao (pomalo kao naša TV prodaja – kupite ovo i ovo i dobit ćete sasvim besplatno još treću bespotrebnu stvar…)



Ono što će vjerne posjetitelje ovog bloga sigurnno zanimati je činjenica da se slatko obično ne poslužuje na kraju obroka. Jedna od najpoznatijih marokanskih slastica su tzv. gazelini rogovi za koje recept već neko vrijeme čeka u mom folderu pod nazivom “isprobati”

malo ulja
1 luk
korijen celera
žličica kima
kocka (povrtna, goveđa, koju želite)
1 pakiranje pelata
40 dkg slanutka
10 dkg graška
sok i korica ½ limuna
malo kardamoma (po želji)
korijandar ili peršin za posipanje

0) Večer prije stavite namakati slanutak
1) Ugrijte ulje i na njemu zažutite luk i celer (jedno 5-10 min) pa dodajte kim
2) Dodajte pelate i slanutak i goveđu kocku razmućenu u 4-5 dcl vode
3) Kuhajte jedno 10 min pa dodajte grašak, limun te kardamom i kuhajte dok slanutak i grašak ne omekšaju
4) Poslužite s malo peršina ili korijandra te za dodatnu egzotiku s naanom



... i svakako svratite opet ovih dana, nadam se da ću imati nešto jako veselo za vas

                                                  Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008



Neki od vas se bune da ništa od curryja koji sam obećala i to je – istina . Ako ćemo prema tradiciji da se bilo koje jelo koje uključuje začin za curry naziva curryjem, onda vas nisam slagala, ali ako ćemo baš službeno, onda je pravi naziv ovog indijskog specijaliteta murgh makhani (engl. butter chicken). To je jelo jako popularno diljem svijeta, u svim zemljama u kojima postoji tradicija indijskih restorana, a varijacije su bezbrojne. Piletina spremljena na ovaj način se obično poslužuje s rižom i naanom (indijskim kruhom).

Legenda kaže da je jedne večeri u restoran u Delhiju dosta kasno došao  jedan ( ja bih dodala gladan ) čovjek, a više nisu imali niti jedno gotovo jelo koje bi mu poslužili. Kuhar je uzeo malo piletine, ubacio je u umak napravljen od maslaca i rajčica i začinio blagim začinima i tako je (navodno) nastalo ovo jelo.





Mi ovo nismo jeli navečer nego u sred bijela dana i isto je nestalo sve s tanjura, imalo je poseban štih jer mi je tetka (javno hvala ) s putovanja u Indiju donijela kutijicu začina za curry. Tako sam ja zamišljala da je jelo autentično

Za 5-6 osoba:
2 paketa pilećih prsa
ulje
maslac
1 luk
¼ žličice cimeta
češanj češnjaka
½ žličice đumbira
½ žličice kurkume ili curryja
malo chillija
2 žlice samljevenih badema
225 g pelata
1 žlica jogurta
peršin
sol
papar

1) Pileća prsa izrežite na kockice, posolite i popaprite pa u dubljoj posudi malo propržite na ulju i nakon toga izvadite i stavite sa strane
2) u istoj posudi rastopite maslo, dodajte nasjeckani luk i češnjak pa pustite dok ne požuti
3) dodajte sve ostale sastojke, promiješajte i pustite da se kuha na laganoj vatri pola sata do 45 min
4) Dodajte prženu piletinu i pustite da krčka još 5-10min
5) Par minuta pred sam kraj dodajte peršin i zatim vruće poslužite s kuhanom rižom i naanom



                                               Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 23:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 6, 2008



Nakon one čokoladne torte o kojoj sam vam pisala prekjučer i  o kojoj ću misliti još dugo vremena, vrijeme je za nešto malo manje kalorično. Riječ je o jednom dosta plitkom kruhu koji se peče u Indiji, a naziva se naan.

U srednjoj Aziji, npr. u Afganistanu i Iranu sama riječ naan znači ”kruh” pa činjenica da ga se u engleskom jeziku često naziva naan bread i nema baš smisla (kruh kruh). Ova vrsta kruha podrijetlom je iz područja srednje Azije otkud se proširila na južnije dijelove pa je sad rasprostranjena u Indiji i Pakistanu.

Peče se u glinenim pećima koje se nazivaju tandoor, a obično se servira premazan s malo maslaca. Mogu mu se dodavati i razni začini poput kima  ili čak grožđica npr. Na zapadu se počeo konzumirati kad je porasla popularnost istočnjačkih restorana jer se obično poslužuje s curryjem.







Uz najbolju volju, više ne znam gdje sam pronašla ovaj recept, ali bio je s neke američke stranice, nažalost, ne snalazim se baš na indijskom dijelu weba 

za 4-5 komada vam treba:
1 paketić suhog kvasca
žličica smeđeg šećera
30 dkg brašna
sol
malo praška za pecivo (poprilično sam sigurna da to ne stavljaju u originalu, ali eto…)
žlica ulja
2 žlice jogurta
20-30 ml mlijeka (meni je trebalo 20 ml, a u receptu je pisalo 30)

0) Pomiješajte kvasac s malo tople vode (pola čaše npr ili malo manje) i smeđim šećerom pa ostavite jedno 10 min
1) Pomiješajte brašno, sol i prašak za pecivo pa im primiješajte ulje, jogurt, mlijeko i uzašli kvasac
2) Mijesite 5-10min dok ne dobijete elastično i mekano tijesto
3) Pokriveno ostavite da se diže jedno pola sata
4) Zagrijte pećnicu na 150°C
5) Premijesite, podijelite na 4 – 5 dijelova i izvaljajte u obliku elipse (ili najpribližnije tome što možete doći  ) tako da tijesto bude otprilike 1 cm debelo
6) Pecite jedno pola sata – ako nije gotovo, vratite natrag i malo pojačajte pećnicu

Poslužite s curryjem (čiji recept stiže za koji dan) ili nekim jelom s umakom. Sljedeći put kad ga budem pravila, mislim da ću ga razrezati pa napuniti mesom i dodacima (kao gyros).



                                          Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 18, 2008



Piletina ili puretina pitanje je sad. S obzirom na to da često jedemo piletinu, odlika je pala na puretinu. “Naravno, samo da nije piletina”, zeza mene moj dragi, inače gorljivi ljubitelj piletine u svim oblicima. Ali na kraju je isto smazao ručak kao veliki i nije se nimalo bunio na odabir mesa…

U originalu ovaj recept umjesto piletine/puretine ima govedinu i umjesto vrhnja za kuhanje kiselo vrhnje. Ja baš nisam ljubitelj kiselog vrhnja u umacima pa sam taj dio malo improvizirala, a za bijelo meso sam se odlučila jer mi ga je taj dan bilo puno lakše nabaviti nego govedinu. Uostalom, recept je iz jedne strane kuharice s hrpom recepata za piletinu koju sam dobila za Božić pa sam prepostavljala da zamjena mesa ne bi smjela biti problem.



Inače, ovo je jelo dobilo ime prema ruskoj obitelji Stroganov. Oni su bili uspješni trgovci, vlasnici tvornica, zemljoposjednici i politička lica u rasponu od 16. do 20. st, a s vremenom su postali i plemićka obitelj. Poticali su poljodjelstvo, lov, ribolov, rudarstvo i solane, a u Rusiji je jako veliki broj baroknih crkava izgrađen upravo uz njihovu potporu. Većina članova te obitelji bila je zainteresirana za umjetnost, književnost, povijest i arheologiju, posjedovali su bogate knjižnice i zbirke umjetničkih djela. Njihova palača je jedno od glavnih turističkih mjesta u Sankt Peterburgu. Nakon Ruske revolucije 1917. godine, obitelj Stoganov je emigrirala u inozemstvo i svo njeno vlasništvo pripalo je državi.

Ovo  se jelo u Rusiji tradicionalno poslužuje uz krumpir, ali čest mu je prilog i riža. Jednom kad sam bila u  trgovini bio&bio, vidjela sam ovu crvenu rižu, a s obzirom na to da mi ju je nedavno preporučila jedna gospođa, odlučila sam je isprobati. Malo je drugačija nego obična bijela riža i bit će vam idealna ako volite rižu al dente, a i zgodno izgleda

A evo što između ostalog se na stranicama bio&bia  može pročitati o riži: 
"Postoje mnogobrojne vrste riža. Spominje se njih više od 1000. No sve one se mogu podijeliti u dvije skupine: indijsku, u koju spadaju duguljaste vrste, te japansku, koja sadrži okruglastu rižu. Riža se prvobitno uzgajala u Indiji, no danas predstavlja najkorišteniju žitaricu svijeta. Kina i Indija prednjače u svjetskoj proizvodnji riže. Prilikom kuhanja riža dugog zrna se bolje očuva cijela i manje se ljepi, dok je riža okruglog zrna mekša, vlažnija i ima tendenciju ljepljenja te je stoga pogodnija za jela u kalupima ili za deserte i kreme. Duga riža se stoga koristi u jelima koja zahtijevaju cijelo i odvojeno zrnje kao što su rižoti i slična jela. Riža, poput prosa, spada u lužnate žitarice, što znači da je treba obilato uvrštavati u jelovnike, budući da se danas zna da osnovu ljudske prehrane mora sačinjavati lužnata hrana. U usporedbi s ostalim žitaricama, riža ima najveću energetsku vrijednost."



Prilagođeno prema receptu iz: Tempting Chicken Cookbook

Vrijeme za pripremu 10 min (odlazak u trgovinu nije uračunat )
Vrijeme kuhanja: 15ak min


treba vam:
malo malsaca
2 žlice ulja
1 luk
2 češnja češnjaka
pureći file izrezan na kockice
25 dkg šampinjona
malo blage paprike
malo koncentrata rajčice
sol
papar
vrhnje za kuhanje ili kiselo vrhnje
drugi začini po želji (ja sam dodala kopar - kupila sam malo svježeg na placi pa ga sad guram u što god stignem jer ga obožavam, a u ovo se jako fino uklopio)


1) Narežite meso na kockice i gljive na ploškice te sitno nasjeckajte luk
2) Ugrijte maslac i ulje i dodajte nasjeckani luk i češnjak dok ne omekšaju
3) Dodajte komade piletine i pustite ih da se isprže pa dodajte i gljive i papriku. Pržite dok i gljive ne omekšaju
4) Dodajte vrhnje za kuhanje/kiselo vrhnje, koncentrat rajčice, sol i papar i pustite da se sve zajedno malo kuha, a pred sam kraj dodajte peršin i druge začine po želji
5) Poslužite toplo uz rižu ili tjesteninu




                            Verzija za ispis

damijenestoslatko @ 20:55 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 23, 2008



Sinoć sam samu sebe podsjetila na Izzie iz Uvoda u anatomiju, točnije na onu epizodu u kojoj je stres liječila pečenjem neviđenih količina muffina. U odnosu na to, ja sam se zadržala na skromnoj količini keksića, ali je moje pečenje služilo istoj svrsi.


Izzie u akciji

Jučer sam imala dva kolokvija – jedan ranom zorom (mislim da je prošao ok) i jedan kasnije popodne (za toga pojma nemam kako sam ga napisala) i kad sam došla doma bila sam preumorna da bi sjela za knjigu, a bilo je prerano za odlazak u krevet. Stan je za divno čudo bio raspremljen pa sam s dragim pošla na porciju ćevapa, a onda kad sam se vratila, nisam znala što bi od sebe... pa sam pravila keksiće  Sad imam cijelu hrpu pa moram smisliti kome da ih „udijelim“ – ako krenem to sve jesti sama, kazaljka na vagi će krenuti u krivom smjeru...



Ovo su inače tradicionalni švedski keksići, a na švedskom se zovu drommar što znači "snovi" pa sam ja malo preformulirala naslov... U pravilu bi se trebali pripremati s amonijakom, ali s obzirom da ja toga nemam, taj sam sastojak zamijenila praškom za pecivo i rezultat je sasvim zadovoljavajući. Kolačići su jako prhki, tope se u ustima, a pomalo me podsjećaju na jednu od vrsta keksića koje se može naći u onim kutijama s danskim keksima. Sve je to nešto sa sjevera Europe...a unutra kokos...hmmm

Za 60-ak komada vam treba:
22 dkg brašna (ja sam stavila pola glatkog, pola oštrog)
½ žličice soli
½ žličice praška za pecivo
22 dkg masla
14 dkg šećera
½ žličice ekstrakta badema
15 dkg kokosa

1) Pomiješajte brašno, prašak i sol
2) Mikserom tucite maslo i šećer i ekstrakt badema jedno 10min
3) Lagano primiješajte mješavinu s brašnom
4) Umiješajte i kokos i napravite homogenu smjesu
5) Pokrijte i stavite u frižider na sat vremena
6) Zagrijte pećnicu na 150ºC i obložite pleh papirom za pečenje
7) Oblikujte kuglice veličine oraha, slažite ih u pleh i malo ih spljoštite stražnjom stranom žlice
8) Pecite 18-22min (ovisno o veličini koju ste napravili) i to u gornjoj trećini pećnice

Napomena:
- ako se tijesto mrvi dok oblikujete kuglice, nema problema – to je očito normalno po onome što sam čitala. Mrvilo se i meni toliko da mi se činilo da ću iz pećnice izvaditi neki drobljenac, ali na kraju sam ipak dobila prhke kekse (i to cijele )
- keksići od gore navedenih količina se moraju peći u minimalno 2 serije

Ako ništa sad sam si bar poklonila dozu slatkog za preostale akademske i manje akademske izazove ovaj tjedan. Poklonite i vi sebi neku slatku sitnicu, možda baš jedan kolačić iz snova ako ne već putovanje u Švedsku :)



damijenestoslatko @ 13:37 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 17, 2007




Ako ste i vi kao (malo veće) dijete gledajući američke filmove čeznuli za kolačićem koji bi vam otkrio što nosi budućnost, evo vam prilike da i svoju i budućnost onih oko sebe uzmete u vlastite ruke – napravite kolačiće sami, a unutra napišite što god želitre (može i malo varanja – kolačiće s porukama koje su prikladne za razne osobe rasporedite na različite hrpice )

Kolačići sudbine su hrskavi keksi koji se u zapadnom svijetu uglavnom vezuju uz kineske restorane gdje se poslužuju kao desert. Poruke koje se unutra nalaze sadrže dosta općenite “mudre” izreke, a neke verzije dolaze s popisom sretnih brojeva koje onda mnogi koriste kao brojeve za lutriju.
Unatoč njihovom kineskom imageu, kolačići sudbine su nastali u Kaliforniji početkom 20. stoljeća. Danas se Los Angeles i San Francisco “bore” za titulu grada koji je osmislio tu popularnu slasticu (a ustvari se ne zna gdje je točno kolačić sudbine nastao – dva ondašnja poznata kuhara su obojica tvrdili da su ga izmislili)



Legenda kaže da je jedan revolucionar u 13. i 14. st. kad su Mongoli vladali Kinom došao na ideju da žumanjak u tradicionalnim mooncake (ne znam postoji li prijevod kod nas) kolačima zamijeni porukom na rižinom papiru s danom na koji je trebalo organizirati ustanak protiv Mongola. (i9nače, ti mooncake kolači se jedu u Kini za vrijeme jesenskog festivala, imaju oko 10 cm u promjeru i punjeni su pastom lotosovog cvijeta, a u sredini imaju žumanjke iz pačjih jaja. Često se serviraju uz čaj). Mongoli nisu shvatili što smjera i ustanak je bio uspješan pa je započela dinastija Ming. U sjećanje na ovaj događaj Mjesečev festival se slavi uz mooncakes s porukom. Zato postoji i objašnjenje da su kineski doseljenici u Americi u nedostatku sastojaka za tradicionalne mooncakes, ove zamijenili nešto jednostavnijim kolačićima – kolačičima sudbine.


mooncake

A da ima ponekad nešto i u praznovjeruju, pokazalo se 2005. godine kad je na jednoj od američkih lutrija bio rekordan broj onih koji su postigli drugi dobitak (čak 110) – svi oni pouzdali su se u iste brojeve koje je tvornica Wonton Food tiskala na papirićima unutar svojih keksića.
Ne vjerujem da ćete baš s ovim mojim receptom dobiti na lotu, ali svakako sebi možete učiniti ove božićne praznike još malo zanimljivijima...

Za 15-20kom:
5 žlica otopljenog masla
4 bjelanjka
11 dkg štauba
11 dkg brašna
sol
3 žlice vrhnja
žličica ekstrakta badema (ili jedna šećer vanilija)

0) Pripremite papiriće s porukama (ne smiju biti preveliki ni predebeli cca 1 cm široki i max 10cm dugi
1) Zagrijte pećnicu na 200C i obložite pleh papirom za pečenje pa ga još malo namastite
2) Rastopite maslo
3) Istucite bjelanjke (ne morate dobiti jako čvrst snijeg) pa im dodajte šećer i zatim brašno, sol, maslo, vrhnje i ekstrakt
4) Sve to pomiješajte tako da dobijete homogenu smjesu
5) Uzmite žlicu smjese i rasporedite je u što tanjem sloju na namašteni papir tako da dobijete krug od jedno 10cm promjera
6) Pecite 6-8min dok vanjski ruboci ne počnu tamniti
7) BRZINSKI (ali uistinu brzinski): odlijepite tankim nožem kolačić od podloge, stavite poruku na sredinu i prekolopite (sada imate polukrug)
8) Taj polukrug presavijte preko ruba neke čaše ili zdjele tako da dobijete slovo U – poput ovih kolačića na slici i držite malo dok se ne prohladi da zadrži oblik
9) Ponavljajte postupak sve dok ne potrošite smjesu

napomena:
- pecite samo 2 po dva kolačića jer se jako brzo hlade, a kad se ohlade onda ih više ne možete oblikovati –  budite brži od Schumachera inače od kolačića ništa
- pazite da vam podloga bude dobro namaštena da se kolačići lako odlijepe



Nekoliko ideja za poruke unutar kolačića:
- Ako želiš dugu, moraš podnijeti malo kiše
- Prvi korak prema boljem životu je da ga osmisliš
- Vjeruj svojoj intuiciji
- Način da dospiješ tamo gdje želiš je u tome da konačno kreneš
- Očekuj neočekivano
- Ljubav je poput divljeg cvijeta. Raste na neočekivanim mjestima
- Ljubav je pobjeda mašte nad inteligencijom
- Odluči što želiš i kreni po to!
- Moli za ono što želiš, ali radi za ono što trebaš
- Sreća je rezultat pametnog planiranja
- Vrijeme je za sklapanje novih prijateljstava
- Onome koji se smije na vlasiti račun niukad ne ponestaje materijala za smijeh
- Ne slijedi stazu. Idi kud je nema i ostavi trag
- Učini to danas. Već će sutra biti nezakonito.
- Ako ne uspiješ otprve... promijeni definiciju uspjeha
- Sačuvaj staro, upoznaj novo
- Zar ne bi trebala raditi nešto korisno?



Eto...ostavljam vas da se igrate proricatelja sudbine...





damijenestoslatko @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 21, 2007



Nakon gulaša, prikala i sličnih stvari, došao je red da i dašak egzotike stigne na jelovnik. Ne brinite se, nisam se bacila na istraživanje gurmanske strane površinkog sloja zemljine kore (taj dio ipak preostavljam krticama i sličnim bićima) – riječ je o bliskoistočnom specijalitetu za koji su mnogi vjerojatno čuli. Hummus je umak/namaz koji se priprema od slanutka, sezama, limunovog soka, češnjaka, ulja i eventaulno nekih začina.

U arapskom sama riječ hummus može označavati bilo slanutak, bilo namaz od slanutka, a hummus je jako popularan na srednjem i srednjem istoku u različitim regionalnim varijantama.

Hummus sadrži velike količine željeza i vitamina C, a usto je i dobar izvor proteina. Prikladan je i za vegeterijance i vegane. Osim toga, istraživanje koje su nedavno proveli izraelski znanstvenici je došlo do zanimljivog otkrića: prema njihovim tvrdnjama slanutak je preteča Prozaca. Da vam sad ne bi ulazila u kemijske analize za koje ionako nisam kvalificirana, slanutak sadrži visoke doze jedne vrste aminokiseline koja pak sudjeluje u strukturi serotonina (neurotransmitera čiji nedostatak uzrokuje loše raspoloženje). Nedostatak serotonina se u suvremenoj medicini liječi lijekovima poput Prozaca, a prehrana bogata slanutkom navodno bi trebala imati isti učinak... Pa evo vam onda jedan recept za dobro raspoloženje

Što vam treba?
200 g slanutka
cca 50 g sezama
limunov sok
1-2 češnja češnjaka
sol
ulje
po želji:kim

0) večer prije namočite slanutak u dosta vode
1) Skuhajte slanutak (nemojte ga soliti – to usporava brzinu kuhanja) – nemojte proliti vodu
2) sezam malo propržite na tavi dok ne uhvati lagano-zlatnu boju, a zatim ga zajedno s malčice ulja stavite u blender da pusti aromu (ovo se službeno zove tahini – umak od sezama)
3) Dodajte i ohlađeni slanutak, češnjak, ulje, limunov sok i miksajte dok ne dobijete konzistanciju kakvu želite – ako želite rjeđi hummus dodajte mu vode u kojoj se kuhao slanutak
4) Po želji možete dodati i kim, kajenski papar ili pinjole
5) Poslužite s nekim finim domaćim kruhom, tostom ili krekerima (možete ga čuvati dobro zatvorenog u hladnjaku nekoliko dana)

Napomena: Ako nemate blender, slanutak možete usitniti i tako da ga propasirate kroz onu spravicu za pire (ne znam kako se to točno zove )



...i dobar vam kus, kako bi rekli (pra)stari Dubrovčani

damijenestoslatko @ 13:42 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Glasuj na...

Blogerica.com